Takav je slučaj s nigerijskom braćom Martin (da riješimo nelogičnost naziva Nath & Martin Brothers - svi članovi ovog benda su braća, a dodavanje Natha u potpis albuma je tu zbog toga što su pod imenom Martin Brothers i njegovim raznim varijacijama uglavnom djelovali Cascar i Jacob Saxon Lee Martin). Prilikom objavljivanja, odnosno reizdavanja ovog albuma od strane Voodoo Funka, svi su se natjecali u hvalospjevima. O njima se pisalo kao o 'pionirima afrofunka i afrobeata', 'još jednoj skrivenoj tajni afričke glazbe', a naglašavalo se kako je i originalno, nikada međunarodno objavljeno izdanje ovog albuma iz sedamdesetih godina, na tržištu dostiglo prestižno-pretjerano visoku cijenu. Kako je ipak hrabro nazvati nekoga jednim od značajnijih glazbenika nigerijske afrobeat scene, pokušat ćete pronaći nešto više o njima, međutim nećete se maknuti dalje od par biografskih crtica i mnoštvo impresija o njihovom radu. Biografske crtice će vam odati još to da su Martin Brothers bili na glasu kao jedni od najboljih studijskih glazbenika u Lagosu, da su zaslužni za mnoštvo odličnih albuma na kojima praktično i nije bilo njihovog potpisa te da je "Money" jedan od njihovih rijetkih samostalnih uradaka. Impresije će, s druge strane, jednoglasno biti pozitivne. I s razlogom su takve.

Jer ovo je uistinu odličan album. Fenomen savršenog uparivanja zapadnjačke glazbe s afričkim tradicijskim ritmovima i ovdje je dobio još jednu potvrdu s time da ovaj album ima manje veze s Afrikom u odnosu na neka slična djela drugih glazbenika. Naravno da su tu suludi afrički ritmovi, naravno da je tu i dosta pjesama otpjevanih na domicilnim jezicima (ipak ne toliko koliko bih ja volio - ima tu dosta i engleskog), a naravno i da se koristi principi slaganja pjesama od pojedinačnih repetativnih dionica. Ali, vrijednost ovog albuma je ipak u sjajnim funk, soul i psihodeličnim dionicama, odnosno u magičnoj međuigri gitare i klavijatura.

"Money" je, dakle, satkan od gitara i klavijatura. Nevjerojatna je lakoća kojom Martini prebacuju glazbene teme s jednog na drugi instrument, a sve s konstantnim grooveom u pozadini. Iako ne zaziru u odlazak u potpuni funk ili nešto rjeđe i soul, bend ponajviše ipak pliva u psihodeličnim, pomalo usporenim vodama. Ono, cijelo vrijeme osjećate taj neki ritam koji vas ne ostavlja ravnodušnim i mirnim, ali daleko je to od neke potrebe za trčanjem na plesni podij ili predavanju euforiji. Više je to neka ugoda, uživanje u trenutku. Manje groznica subotnje večeri, a više ljetno predvečerje nakon plaže (ili stijene), a prije nekog dobrog izlaska s dragim ljudima.

Kao što kažu svi oni koji su ovih mjeseci pisali o ovom albumu, on stvarno nema slabih trenutaka. Sve to zajedno prilično kompaktno teče, ali ipak postoji par pjesama koje treba izdvojiti. "I Don't Care" bi bila ona pjesma koju bih izabrao kada bi me netko pitao da s jednom pjesmom opišem ovaj album jer u njoj i gitare i klavijature imaju po par suludih solo dionica. Naslovna "Money" je jedna od par pjesama koje ukrašavaju trubači koji su se također uklopili u taj neki psihodelični štih, a nekako mi je najdraža "Walker Walker Baby". U njoj od početka ritam sekcija hvata jedan ritam koji se nepregledno ponavlja i ukrašava, trube naizgled preuzimaju glavnu ulogu dok se iz pozadine na svjetlo dana ne probiju klavijature, a vokal savršeno igra onu, svakom ljubitelju afričke glazbe dobro poznatu, šamansku ulogu. Kasnija zajednička međuigra dovodi do pravog transa, a najbolje od svega je to što pjesma završi s onim grubim fade outom, kao da je sve to moglo trajati do kraja svijeta, ali, eto, nije bilo više minutaže na albumu.

Voodoo Funk zna što radi. Jedan od prvih 'istražitelja afričke glazbe', ako ćemo već o pionirima, puno je učinio na promociji mnoštva afričkih glazbenika, a rijetko kada je napravio krivi korak i hvalio nekoga tko to nije zaslužio. Takvo što mu se nije ni ovaj put dogodilo. Neću ići tako daleko pa govoriti kako je ovo esencijalna afrobeat ploča, ali da se svakako mora poslušati, to je istina.