Zadnjih nekoliko godina iz Afrike nas zasipaju zakopanim glazbenim blagom u vidu fenomenalnih kompilacija uglavnom afro-beat predznaka. Na gomilu njih osvrnuli smo se i na pot listi, a vjerujte na riječ da ostatak, koji jednostavno nije stigao na red, nije ništa lošiji. Doduše, treba istaknuti da se za razliku od našeg dežurnog stručnjaka za world music Emira koji guta sve što je egzotično, moja malenkost uglavnom fokusira na glazbu koja ide tragom Fele i koja je u osnovi zapadnjački funk na koji su dodani plemenski ritmovi i regionalni začini. Afro-funk, jelte.

U gomili svih tih kompilacija nisam naišao na nijednu lošu i ma koliko mi se čini da su se u nekim trenutcima autori počeli ponavljati, da imam sasvim dovoljno afro-funka za cijeli život, čim se zavrti nova - sve kreće iz početka. Opet slijedi beskrajna vrtnja jednog te istog albuma dok ne naučiš svaku sekundu napamet. Sad, kako znamo da svemu dobrome dođe kraj, za očekivati je da će jednoga od ovih dana pojaviti i prva selekcija za koju ćemo moći reći da je nepotrebna, loše napravljena i da joj je jedina svrha zaraditi na sve većoj pomami za ovim fenomenalnim zvukovima.

Najsvježije izdanje iz serije "Nigeria 70" u izdanju Struta, možda najvećeg imena u ovoj branši, dolazi kao naručeno da posluži za svojevrsni test. Nakon dvije kompilacije koje su se uglavnom bazirale na tipičnoj formi afro-funka, gdje se igralo na sigurno gurajući u prvi plan Felu i njegov krug (s tim da za razliku od prve nazvane "Funky Lagos", koja čak i donosi dvije Feline stvari i jednu od bliskog mu suradnika Tonya Allena, druga imenom "Lagos Jump" već počinje šarati izvan funka u smjeru psihodelije) na red je došao i treći svezak priče o nigerijskoj sceni pod imenom "Sweet Times".

Iako u podnaslovu opet stoji afro-funk, izrazi highlife i juju daju do znanja da nas ipak čeka nešto drugačije. Higlife je oznaka za u pozadinu smještene plemenske ritmove natopljene gitarama i povremenim upadom puhačkih instrumenata, više jazzy nego funky atmosferu, dok je juju pojam nekako bliži world music sceni i njenoj meditativnijoj, blueserskoj strani nego funky žestini i sirovosti Fele i afro-beata. Doduše, osnova te glazbe su udaraljke i skoro pa latino ritmovi, ali njihova repeticija u sporijoj i tišoj izvedbi odskače od tipične afro-funk struje.

Znači, ova kompilacija treba nam dočarati i dva glazbena pravca, s tim da sam u startu gajio određene predrasude prema juju glazbi zbog čovjeka koji ju je popularizirao u new age krugovima. King Sunny Ade samozvani je kralj juju glazbe, jedna od prvih zvijezda world music scene i čovjek koji se probio na Zapad ranih 80-ih miksanjem tradicionalnog s trendovskim, točnije ubacivanjem sintezajsera i studijskim peglanjem zvuka. Iako njegov prvi album ''Juju Music'' i dalje ostaje jedan od najvećih world music trenutaka ikada kao nenadmašan zapis jednog žanra, kasniji albumi su produkcijom i pokušajima što veće komercijalizacije ostavili tako loš dojam na mene da na sam spomen riječi juju postajem oprezan.

Kako bi analiza ove kompilacije bila što objektivnija i kako bi se izbjegla zamka hvatanja u predrasude kojoj sam sklon zbog postojećeg stava o Adeu, juju glazbi i uopće zbog tog očekivanja jedne loše kompilacije, u pomoć sam pozvao zaljubljenika u world music i jazz, ma glazbu uopće, još jednog fanatika afro-funka, Antu Perkovića-Perku, koji bi trebao dati protutežu ovim mojim tendencijama i zadržati brod na objektivnom kursu.

Đ: Moram priznati da je ovo prva kompilacija kojoj prilazim s dozom opreza, za razliku od dosadašnjih koje sam fanatično čekao i tražio. Očekivao sam savršenstvo, uvijek sam ga dobivao, ali ovaj put sam iz dva razloga bio zabrinut. Prvi je što ni približno nisam fan ostalih zvukova Afrike za razliku od afro-funka, a drugi je što smatram da ova hiperprodukcija i pretjerano iskapanje svog tog blaga kad tad mora rezultirati promašajem, točnije nepotrebnom kompilacijom.

P: Biti objektivan prema novoj u nizu kompilacija nigerijske glazbe sedamdesetih i početka osamdesetih nemoguća je misija i zanimljivo je kako se već u startu razilazimo u pristupu novom uratku Duncana Brookera, glavnog krivca za nastanak ove i mnogih drugih zbirki zakopanih bisera. Ja joj prilazim iz opreza ne zato što me strah da će biti malo funka ili da mi se neće svidjeti ostalo, već prvenstveno zbog tog kupusa koji obećava i sam naslov. Zar je nužno utrpati sva tri stila u jednu kompilaciju kada postoji već toliko izdanja koja donose nešto slično i kada bi se bez problema mogle složiti tri kompilacije posvećene svakom izričaju? Problem tako nije juju ili nedostatak dobrih pjesama, već samo stilski skokovi koji se događaju iz pjesme u pjesmu.

Đ: Kužim na šta ciljaš, razlika u materijalu odmah upada u uho. Uvodna stvar je u isto vrijeme spoj Nigerije, Kube i Meksika, nakon nje ide klasični highlife moment, pa čisti afro-funk, pa zalazimo u juju vode. Da ne spominjem trenutak koji me totalno zbunjuje, stvar "Viva Disco", za koju ne mogu vjerovati kako je nastala 70-ih i to odsvirana na živim instrumentima, jer zvuči kao najčišći i najljepši deep house rođen u nekom klubu u Chicagu dvadeset godina kasnije.

P: Meni se čini kao da je juju u naslov stavljen samo da privuče pažnju. Jer taj izvorni nigerijski fenomen ovdje predstavljaju uglavnom opskurni izvođači, dok su preskočena imena koja se zaslužuju naći na nečemu što predstavlja spomenuti pravac i određeno doba, ne samo scene već i Nigerijskog društva uopće. I.K. Dairo & His Blue Spot, Monday O'John ili Bob Aladeniyi, pa i King Ade neizostavni su juju majstori, ovdje preskočeni iz tko zna koji razloga. Zbog toga ovo nikako ne može biti ultimativna kompilacija tih stilova, već tek još jedna u nizu istih priča u kojima je širi kontekst najvažniji. Možeš čuti poneki sakriveni biser, stekneš dojam o vremenu u kojem su ove pjesme nastajale, ali osim ponavljanja starih formula ne dobivaš ništa posebno.

Đ: Usprkos tom ponavljanju uspješnih momenata i usprkos stvarno velikim žanrovskim skokovima između pjesama, moram priznati kako je pobjedu na kraju ipak odnijela pjesma. Svi moji strahovi pali su u vodu već nakon par slušanja. Već danima idem na plažu u pratnji sjajne uvodne "Life" u izvedbi izvjesnog Moneymana & Super 5 Internationala, dok urlam Mariaaaa kuku lele zajedno s njima. "It's Time For Juju Music" Admirala Dele Abioduna i njegovih Top Hitters International (imena pratećih bendova su ono, baš internacionalna) pravi je rasni singalong, u rangu najboljeg od King Adea. Spomenuta "Viva Disco" mi je prekrasna, ma uopće svih 13 stvari na kraju su ispale bombon do bombona.

P: Svaka čast pojedinim trenutcima, ali, gledajući album kao cijelinu, moram istaknuti sam kraj kompilacije kao njen najbolji dio, posebice završnu "Ayoyio" u izvedbi Chief Commander Ebenezer Obeya i njegove Internacionalne Braće, stvar koja je čisti ritmički trans sa svim onim hipnotičkim gitarama s naglašenim delayem i unisonim refrenima. Obeya je svojevrsni pandan Adeu i ovdje je predstavljen u najboljem svjetlu, materijalom s albuma "On The Town" snimljenog u Londonu. Izdvojio bih u svojoj repeticiji zgodnu "Inu Mimo" Sina Bakare u kojoj se miješaju juju i highlife, a "Bisi Beat" psihodelični je soul grupe Uzzi Sokija Ohale. Izabrati pjesme na ovakvim kompilacijama često prisutnih Bola Johnsona i Rexa Williamsa igranje je na sigurnu kartu afro-funka. Ostatak materijala nešto je slabiji, ima tu lo-fi produkcije, spomenutog disca, čak i protestne lirike (Tunde Mabadu), izvorne glazbe i ranog jazza (Zeal Onyia). Opet dolazim na ono da je najmanje juju glazbe, uz izuzetak spomenutog Admirala Delea i njegove sjajne "It's Time For Juju Music" koja zvuči kao da je ispala s nekog kasnijeg albuma King Sunny Adea, samo bez nepotrebne kozmetike.

Đ: Možemo se složiti kako je ovo na kraju ipak nešto drugačiji album od onoga na što smo navikli, ali ne i lošiji. A nije loš jer, usprkos tome što se u suštini radi tek o hrpi nabacanih stvari koje nemaju prave poveznice osim toga što dijele jedan trenutak u vremenu i prostoru, sadrži gomilu fenomenalnih pjesama. Vjerovali ili ne, konačni rezultat je taj da smo opet dobili još jednu kompilaciju punu genijalnih hitova. Funk, juju, štogod. Ove pjesme možda ne sjedaju jedna na drugu zvukom, ali definitivno si pašu kvalitetom.

P: Zasigurno se radi o zaraznoj kolekciji, vrhunske stvari ovaj put definitivno izvlače sve mane same kompilacije koja nema ni z od zaokruženosti. Ali, nema veze, to su ionako stvari koje više zabrinjavaju kompilatore i teoretičare, za sve ostale je najvažnije znati da se radi o savršenoj ugodi za ove sparne dane koji imaju itekakve sličnosti sa temperaturama u srednjoj Africi. Uglavnom, od toliko mnogo zaboravljenoga nemamo ovaj put ništa nova, ali dok hladi - dobro je.

Đ: Što bi rekao Admiral Del-boy, ic tajm for đuđu mjuzik! Navali narode.

www.nigeria70-sweettimes.com
www.strut-records.com