Sigurno ste se ponekad uhvatili u razmišljanju što biste učinili s vremenskim strojem, samo kad biste ga imali. Ono, svi bi mi potajno željeli promjeniti neke dijelove povijesti ili barem sudjelovati u njima, pratiti ih ili čisto vidjeti kako je nešto izgledalo u određeno vrijeme. E pa, moja su gotovo sva razmišljanja o vremenskim putovanjima vezana za glazbu. Ovo 'gotovo sva' odnosi se na činjenicu kako bih isto volio biti u Dubrovačkoj Republici za vrijeme njenog vrhunca. Naravno, kao pripadnik plemstva ili barem neki bogati obrtnik/pomorac. Vjerojatno bih morao i ime promjeniti u Marojica, Orsat ili Dživo, jer bih sa sadašnjim, eventualno, mogao proći kao sultanov izaslanik. Nije da je njemu u Ragusi bilo loše, ali eto...

Kada bih imao mogućnost vremenski stroj upotrijebiti samo jednom, izbor je poprilično jednostavan - odabrao bih odlazak na neki od Marleyevih koncerata na Jamajci. Boli me neka stvar ako vam to zvuči patetično, ali to bih stvarno volio vidjeti. Ukoliko bih vremenski stroj mogao upotrebljavati više puta, onda bi se pogledali nastupi Pink Floyda dok je Syd još uvijek bio s njima, otišlo bi se u Oxford na neke od koncerata Ridea iz "Nowhere" faze, vjerojatno bi se skočilo i do Amerike tamo negdje '86. - taman da vidim R.E.M. između "Life's Reach Pageant" i "Document" albuma. Našlo bi se tu još tih želja, a u posljednje vrijeme sam skontao kako bih vremenski stroj upotrijebio i za odlazak u Benin sedamdesetih godina i posjet klubu The Zenith gdje su, praktički svakodnevno, nastupali Orchestre Poly-Rythmo De Cotonou.

Fascinacija afričkom glazbom kod mene traje već nekoliko godina, a posljednjih mjeseci pažnja je s Malija i Senegala skrenula na Benin. Razlog je svakako kompilacija "Legends Of Benin" na koju se odlično nadovezao ovaj dio retrospektive grupe Orchestre Poly-Rythmo De Cotonou koju je objavila Analog Africa, ista izdavačka kuća koja je objavila i 'beninske legende'.

Orchestre Poly-Rythmo De Cotonou su najveći beninski bend/orkestar bez imalo konkurencije. Kada nisu nastupali samostalno, bili su pratnja svim važnijim pjevačima iz Benina (uostalom, na "Legends Of Benin" Orchestre nisu zastupljeni niti s jednom samostalnom pjesmom, već se u njih 3-4 pojavljuju kao pratnja). Isto tako, na turnejama glazbenika iz drugih afričkih država, Orchestre bi išli kao prateći bend. Ipak, prema legendi (zapravo, prema podacima s neta, ali ovo 'prema legendi' dobro zvuči), svakodnevni nastupi u klubu The Zenith nešto su čemu je trebalo prisustvovati. Orchestre bi se jednostavno popeli na stage i počeli s višesatnom svirkom nakon koje su svi posjetitelji bili u totalnom transu, većina bez imalo odjeće na sebi.

Taj trans se događao, prije svega, jer glazba koju su Orchestre Poly-Rythmo De Cotonou izvodili porijeklo vuče iz voodoo obreda. Benin je prijestolnica voodooa (zapravo vodouna kako oni to zovu), a većina voodoo obreda se obavlja uz ples, pjevanje i sviranje. Poliritmičnost voodoo glazbe još uvijek je misterij za mnoge muzikologe i etnologe, a ono što je sasvim jasno je činjenica kako ti ritmovi pridonose magiji. O utjecaju ove glazbe dovoljno govori činjenica kako se smatra kako blues, jazz, kubanska i brazilska glazba kao svoje temelje imaju voodoo poliritmiju koja porijeklo vuče iz Benina. Dakle, dame i gospodo, po svemu tome ispada kako je Benin izmislio glazbu ili barem dobar dio nje.

Kada bi Orchestre izvodili samo voodoo glazbu to bi bilo dovoljno da budu zanimljivi, ali to bi se vjerojatno odnosilo na uži dio zaljubljenika u tradicionalnu glazbu. Međutim, kako su članovi ove grupe prilikom zajedničkog okupljanja bili dobrano inficirani 'zapadnjačkom' glazbom (što bi prema prethodnom pasusu trebao biti paradoks, jer smo rekli kako je glazba nastala u Beninu), taj su utjecaj spojili sa svojim nasljeđem. Rezultat - najzanimljiviji funk/soul/rock bend koji sam ikada čuo.

Svaka pjesma koju je Samy Ben Redjeb, vlasnik Analog Africe, odabrao za ovu kompilaciju je dio priče o bendu koji u doba svoje najveće slave nikada nije izašao iz Benina, benda kojeg su marksistički revolucionari proglasili režimskim orkestrom, benda koji je toliko volio glazbu da je krišom od svog nigerijskog izdavača u Beninu snimao dodatne ploče kako bi pomogao malim diskografima te zemlje.

Nevjerojatni sato i sakputo voodoo ritmovi (voodoo navodno ima stotinjak različitih ritmova, a Orchestra Poly-Rythmo de Cotonou su najviše izvodili ova dva specifična za odavanje poštovanja mrtvima, odnosno vjenčanja), protkani senzacionalnim gitarističkim zvukom gitarista Papillona i mantričkim pjevanjem, vode nas u neki drugi svijet gdje je glazba puno veća od današnje percepcije ove umjetnosti. Iz svakoga tona kojeg ovi Beninci izvode, jasno je kako je našu percepciju glazbe praktično nemoguće usporediti s njihovom. Glazba koju Orchestre izvode je život u svojim najljepšim oblicima. Teško je i zamisliti kako bi netko danas mogao notama, melodijama i ritmovima dati toliko života. Uostalom, poslušajte samo "Noude Ma Gnin Tche De Me", bez imalo pretjerivanja, jednu od najboljih pjesama koju sam ikada čuo pa će vam sve biti jasno.

'Slušam ja ovaj tvoj orkestar i mislim se u pizdu materinu koliko mi 'zapadnjaci' kasnimo za Afrikom!' - tako je glasila poruka koju sam dobio nedavno, a koja dobro opisuje sve ono što sam ja želio napisati na prethodne tri kartice teksta. Orchestre De Poly-Rythmo de Cotonou su toliko senzacionalni da je stvarno teško povjerovati da je njihovo postojanje, njihov rad otkriven tek nedavno. I zato, vremenski stroj bi mi dobro došao, bez obzira što Orcehstre i dalje nastupaju pa bi ih se i bez vremenskog stroja moglo otići pogledati. No, ovo sada je tko zna koja postava. Papillon, čovjek čiji je zvuk gitare prava senzacija, umro je 1982. Neću reći da bez njega to nije to, ali ako bih već mogao imati vremenski stroj...

myspace.com/analogafrica
analogafrica.blogspot.com