Čini se da Martin Küchen naprosto ne može pogriješiti. Nema puno drugih glazbenika koji bi poput njega iz godine u godinu, s raznim projektima i permutacijama suradnika, uspijevali nizati albume koji su u najmanju ruku vrlo dobri. Unutar tog kvalitetnog korpusa radova posebno se intrigantnim pokazuju razne inačice sastava Angles kroz koje Küchen prezentira ambiciozne skladbe skladane za veće sastave. Ovoga puta članova Anglesa ima devet, a i izvođači i glazba još su jednom na najvišoj razini.

Najlakše bi bilo “Injuries” opisati kao bigbendovski jazz koji veličanstvene i grandiozne trenutke uokviruje minimalističnim, improvizacijskim kretnjama. Riječ je o uzbudljivoj glazbi čiji neposredni dodir može naježiti slušatelja, ali se kroz nju istovremeno provlači i neka dublja duhovno-filozofska nit. Zamislite si samo to, slobodna i improvizirana glazba uz koju možete pjevušiti i plesati, ali i meditirati! Zbog tih karakteristika ovaj album na trenutke zvuči toliko zabavno i veselo da postaje neka vrsta guilty pleasurea. No bez brige, pjesme na “Injuries” nisu ni blizu nekakve banalnosti ili otrcanosti zbog koje bi trebali osjećati grižnju savjesti. Stvar je samo u tome da Angles 9 uspješno premošćuju dva aspekta jazza i slobodnih formi: intelektualnu radoznalost i emocionalnu upečatljivost. Taj je spoj posebno upadljiv kada se bend nađe u zamahu i kada njihov zvuk vibrira nevjerojatnom energijom i strašću. Određeni patos, koji putem zvuka prožima slušatelja, povezan je s porukom koja se krije u pozadini, odnosno svojstvenim vapajem za mirom. Takav osjećajni, aktivistički pristup može podsjetiti na ideje i glas sastava Liberation Music Orchestra pokojnog Charliea Hadena budući da je on svoj rad temeljio upravo na sličnim pretpostavkama. Istovremeno, afrički i latino ritmovi koji se skrivaju među notama, sinkopirani bubnjevi i moćna, prodorna puhačka sekcija neodoljivo prizivaju afričke glazbenike poput Mulatua Astatkea. “Injuries” stoga nudi kontraste: kritiku društva, ali i nadu u bolju budućnost; snažni i odrješiti izričaj u zvuku, ali i dozu radosti.

Dovoljno je poslušati uvodnu “European Boogie” koja se njiše i napada poput ranog free jazza da bi se osjetila dubina albuma. Na nju se nastavlja predivna “Eti” koju otvara progresija na klaviru i vibrafonu, a koju zatim nekom eteričnom vibrom ispunjava puhačka sekcija. Zapravo sve pjesme, uključujući afrobeatom zaraženu skladbu “Ubabba” i nervoznu, klavirom i slobodnom improvizacijom nadahnutu naslovnu “Injuries”, krasi istovrsni duh i senzibilitet. Puno posebnosti i pozitivnih strana iskače iz svake pjesme, dok je mane teško pronaći. Jedino što bi moglo smetati neke slušatelje jesu povremena jednostavnost i prijemčivost zvuka kojima se stvara lažni osjećaj “običnosti”, ali to se brzo i lako zaboravi kada se jednom prepustite glazbi te se prestanete baviti snobovskim pitanjima. Strukturno gledano, Angles 9 kreću od pitkih, lako pamtljivih tema oko kojih slažu zamršenije, često spontano stvorene slojeve te pritom ostavljaju dovoljno mjesta za improvizacije. One se većinom javljaju kao međuigre kojima su razdvojeni glasniji, užurbaniji skupni dijelova. Kako se zvuk benda ne bi raspao, ritamskoj sekciji namijenjena je strože zadana uloga kojom se održava kohezija benda te ona zato može djelovati relativno jednostavno. S druge strane, puhački instrumenti izviru kao glavni nositelji tema koje pak najčešće prvo razvijaju klavir i vibrafon. Iako je određena razina homogenosti nužna u ovakvom mnogočlanom sastavu, glazbenicima se često dopušta slobodno izražavanje koje začudo nikad ne rezultira kakofonijom. S obzirom na to da su doprinosi svih glazbenika značajni, i u solističkom i u grupnom smislu, bilo bi pomalo nepravedno izdvajati “najbolje” među njima. Ionako su svi odlični.

Moram priznati da sam se prije prvog slušanja albuma pobojao da će odustajanje od prakse snimanja albuma uživo nekako naštetiti izvedbi ili umanjiti vrijednost glazbe Anglesa 9. Srećom, moji su strahovi bili neopravdani pa su toplina i oduševljenje u njihovu pristupu prisutni kao i na svim ranijim izdanjima. Nema ni najmanjeg znaka posustajanja niti gubitka one energije koju obično pokazuju prilikom izvedbi uživo, a novi je materijal izvrstan. Zapravo, jedino što mogu reći za kraj je da biste umjesto čitanja ove recenzije već trebali slušati “Injuries”. Words don’t do it justice.

Tekst izvorno objavljen na engleskom jeziku na freejazzblog.org