Posve nenadano, nastup šveđanke Anne von Hausswolff i američkih legendi eksperimentalnog rocka Swans u Velikom pogonu Tvornici Kulture postao je jedan od onih koncerata o kojima mi je iznimno teško pisati. S jedne strane, pretakanje u riječi ushita izazvanog ritualom von Hausswolff i njena pratećeg benda nezahvalan je posao koji će, po prirodi stvari, uvijek ostati nedovršen. S druge, pak, strane, postaje gotovo nemoguće profiltrirati naznake objektivnosti kroz koloplet negativnih emocija prouzročenih (još jednim) zagrebačkim koncertom reformiranih Swansa.

Predstavljajući se u sažetoj formi trija, s Karlom Ventom na gitari i Filipom Leymanom na sintesajzerima i elektroničkim efektima, očekivao sam se da će se ekspanzivne kvalitete von Hausswolffina zvuka svesti na tihu liričnost i folk-senzibilitete pa se izgubiti u hladnom, bezokusno proračunatom prostoru Tvornice. Iako je sam početak koncerta bio na tom tragu, uronjen u smireni i smirujući folk grubih rubova i maglovite šumske teksture usne harmonike, ono što je uslijedilo ostaje u pamćenju kao apstrahirani visoki plamen sirove, primordijalne energije. Od prvog von Hausswolffina nestvarno čistoga i kontroliranoga vriska, preko tremola povučenih iz metala i teških riffova kako na gitari tako i na sintesajzerima, pa sve do segmenata čistog industrijskog tehna i mračnog (post-)dronea, iscrtavan je nastup koji se upija instinktivno, bez daha i bez riječi. Nehotice prizivajući The Witch Roberta Eggersa, pastoralnost i topla drijadska bajkovitost von Hausswolffina izričaja, bez potpore monumentalnih orgulja i punog benda, uživo postaju neobuzdano divlje, utoliko bliže mističnosti tamnih šuma i zabranjenog voća slobode koje se u njima nalazi. Dok zvučnu sliku nosi britki ritam i njegova kontrastno melodična folklorna ovojnica, a von Hausswolff u zanosu mikrofon pretvara u ritualistički objekt, ostaje samo toj fantastičnoj kulisi u potpunosti se prepustiti. Izvanredan koncert.

Od tri zagrebačke epizode benda Swans u protekle tri godine, u srijedu smo svjedočili uvjerljivo najslabijoj od njih. Razloga ima mnogo. Formulaičnost intenzivnih i organički proširenih nastupa dovedena je do granica besciljnog garažnog jama. Očitim je postalo dekontekstualizirano pretjerivanje u beskonačnim ponavljanjima. Čudno je bilo raspoloženje gotovo gažerski rutiniranog benda. Bolnim se pokazao izostanak Thora Harrisa i njegove imponirajuće fizičke prisutnosti. Kao rezultat svega toga dobili smo ekvivalent sonifikacije zamora materijala, eksternalizaciju onog ranijeg mazohizma koji sada postaje površinska manifestacija očekivanja publike i generičkim dijelom prokušanog obrasca.

Prebučan i predugačak, Swans su odradili nastup tijekom kojeg je zanimljivi i raznovrsni materijal sveden na zajednički nazivnik konstantne monotonije. Pretačući se bez variranja dinamike iz jedne pjesme u drugu, gube se zanimljive konture i strukture kompozicija, a materijal postaje kontinuiranim, glatkim monolitom. Ipak, čak su i u takvom manjkavom izdanju Swans suvereni u svojoj hinjenoj beskompromisnosti i dijalogu s reptilskim mozgom, pa su trenutci svojevrsnog transa očekivani. No oni se češće javljaju kao kapitulacija pred zvučnim i psihičkim udarima negoli kao rezultat meditativnih, transcedentnih stanja. Koncert koji je u potpunosti validirao odluku o pauzi i ulazak u potragu za nekom novom inačicom benda.