Albumi koji izlaze krajem godine često prođu nezamijećeni. Jedan od takvih je "Live in Coimbra" kvinteta kontrabasista Pera Zanussija kojeg smo prije otprilike pola godine imali prilike slušati u Zagrebu s Trespass Triom. S obzirom na kvalitetu, bilo bi zbilja šteta ne napisati poneku riječ o tom izdanju iako je 2014. već daleko iza nas.

Kao što nam samo ime "Live in Coimbra" govori, riječ je o snimci nastupa Zanussijeve grupe u Portugalu tijekom festivala Jazz ao Centro 2013. Zapis na albumu predstavlja bend u odličnoj formi te je sasvim očekivano da vam bude žao što niste bili tamo. Srećom i ako ste barem malo skloni samozavaravanju, zahvaljujući vjernosti snimke mogli biste stvoriti i pokoje lažno pamćenje o prisustvovanju tom nastupu. Što to kvintet točno svira nije baš lako kategorizirati i jezgrovito opisati, no ugrubo je riječ o ekspresionizmom obojenom modernom jazzu s iskricama improvizacije; time smo rekli i sve i ništa. Kako god da bilo, vrlo se lako navući na specifični, omamljujući duh muzike te latinsko-mediteransku strast i temperament koji izbijaju kroz note. Zanussi je u kompozicije ugurao svega, od ambijentalnih prijelaza do energičnog funka i egzotičnih mjera, bez da ikoji od tih elemenata zvuči isforsirano ili usiljeno. Vrlo lijepa i vrlo složena glazba.

Dok je uvod u album, "Celestial", tih, minimalističan i prigušen pa čak priziva elektroakustične stilove, naredne su četiri pjesme prilično dinamične. Prožimaju se groove i divlje improvizacije dok zavodljivi, titravi bas i bubnjanje Garda Nilssena usidruju sve skupa. Tek toliko da ne odlutaju previše u silnoj slobodi. Vrijedi istaknuti i "Hidden People" koja izričajem podsjeća na luđaštvo i cirkusanstvo jednog Larsa Hollmera, a "All Wrath", najdulja stvar na albumu i svojevrsni magnum opus, demonstrira stvarnu glazbenu snagu Zanussi Fivea. Sam se Zanussi nikada ne nameće, već svira s puno tečnosti i u svakom trenutku djeluje poput pravoga vođe. Sastav je u cjelini elegantan i okretan u izvedbi, bilo da swingaju ili sviraju smirene fraze tijekom balada. Dojam je kao da promatrate kolektiv likovno-glazbenih umjetnika koji pomoću Zanussijeva materijala slika apstraktnu, ali toplu sliku.

Glazba kvinteta bogata je ritmom i melodijom, uvijek s mjerom i bez pretjerivanja, te je nadopunjena dugačkim, zanimljivim i nadahnutim improvizacijama kojima se razbija i ponovno sastavlja šareni zvukovni mozaik. Istovremeno, tri dominantna saksofonista i klarinetista, Kjetil Moster, Jorgen Mathisen i Eirik Hegdal, svojim plućima pokreću bend. Moćne harmonije koje nose saksofoni mogle bi vas čak natjerati da pomislite da slušate neki big band jazz ili čak Angles 9 Martina Küchena. Jer upravo je ovo ploča, uz njihovu suradnju u prethodno spomenutom Trespass Triju, ta koja pokazuje koliko su Martin Küchen i Per Zanussi srodne duše i u kojoj im se mjeri preklapaju senzibiliteti. Ipak, Zanussijeva je vizija jazza jedinstvena te se njegov kolektiv ne libi kombinirati razne utjecaje i igrati se s idiomima iz različitih kuteva ne-samo-džezerske scene.

Vrsno muziciranje, nadahnute skladbe i izvedbe te izvrsna glazba kao krajnji rezultat još nam jednom širom otvaraju pogled na odličnu skandinavsku, posebno norvešku, jazz-scenu na kojoj se Per Zanussi etablirao kao vrstan basist i vođa. Preporuka!

Tekst izvorno objavljen na engleskom jeziku na freejazzblog.org