Lean Left je bend koji se sastoji od gitarističkog dua iz jednog od najboljih eksperimentalnih (nekad anarhističkih) punk/post-punk bendova na svijetu, nizozemskih The Ex (Terrie Ex i Andy Moor), te dvojice vrlo značajnih free jazz i improvizacijskih divova, bubnjara Paala Nilssen-Lovea i saksofonista Kena Vandermarka. Kako o takvoj skupini muzičara i njihovoj glazbi ne pisati u superlativima? Teško, jako teško. Gotovo da je nemoguće ostati nepristranim i suzdržanim dok slušate iznimne, legendarne glazbenike kako se još jednom susreću i sudaraju u obliku Lean Lefta te pritom stvaraju apsurdno moćnu, divlju muziku koja lupa i udara.

Album zapravo počinje tiho i smireno. Terrie i Andy izmjenjuju fraze na gitarama poput kakva apstraktna dijaloga, stvarajući zvukove koje se rijetko koji gitarist usudi stvarati, a Nilssen-Love se s vremena na vrijeme uključuje ponekim usamljenim udarcem po činelama. Kroz te zvukove, tu škripu i buku, počinje se nazirati temeljna struktura glazbe Lean Lefta. Ta se struktura gradi postepeno, strpljivo i suptilno, pa imate osjećaj da promatrate trkača na duge pruge kako se priprema za završni sprint. A kada sprintanje započne, uh, tada vas pometu luđačkom svirkom! Uskoro se i Vandermark uključuje u priču pa uvodna “Traitors Head” napokon kreće očekivanim putem vođena pulsiranjem nevjerojatne količine energije. To je zapravo jedina riječ koja je dovoljna za opisati glazbu i esenciju Lean Lefta: energija! Začuđuje i fascinira lakoća kojom bend uspijeva zadržati više-manje istu razinu intenziteta tijekom čitavog trajanja albuma. Kažem “više-manje” jer si glazbenici ipak dopuštaju i trenutke odmora, trenutke za refleksivnost i mirnije prijelaze tijekom kojih zvuče gotovo kao da su inspirirani industrialom (“Moti”). Ako ste bili jedan od rijetkih sretnika koji su prisustvovali prvom i jedinom (besplatnom!) nastupu Lean Lefta u Zagrebu, onda znate kakvo je to uzbudljivo i razarajuće iskustvo. Iskustvo kakvo je teško uspješno prenijeti na album bez da se energičnost nastupa izgubi u procesu, ali “Live at Area Sismica” i u tome uspijeva. Riječ je o najboljem zapisu nastupa uživo Lean Lefta pa vam se, zbog vjerodostojnosti doživljaja, možda učini da sviraju u vašoj dnevnoj sobi.

Što se samog muziciranja tiče, četvorka iz benda opet je u formi, o da. Nilssen-Love bubnja kao da ga gone služeći se svojom specifičnom “malo rock, malo jazz” mješavinom stilova, Vandermark sumanuto puše u svoj saksofon i u svoj klarinet, a dvojac iz The Exa stvara disonantne, abrazivne i đavolske zvukove. Ako su na ranijim izdanjima i postojale naznake nekakvog nerazumijevanja ili distance između gitarista i džezerskog dvojca, sada se na mjestu te nesigurnosti u komunikaciji nalaze samo harmonija i sinergija. Čvrstina i kvaliteta materijala i njegove izvedbe čak dozvoljavaju neočekivano melodičnim dijelovima da provire kroz Vandermarkove fraze. Ovo je napokon bend s vlastitom, jedinstvenom vizijom. Nervozni, titrajući post-punkovski ritmovi koje stvaraju gitaristi i bubnjar isprepliću se s Vandermarkovim melodičnim, slobodnim, a ponekad i vrlo funky pristupom. Kod Lean Lefta uvijek je bitan i svojstveni konstruktivni sukob instrumenata pa se instrumenti međusobno nadjačavaju i nadglasavaju dok se trude biti što prisutniji i moćniji. Zato i Vandermarka ovdje imamo priliku čuti u nešto neobičnijem, živčanijem izdanju nego što smo navikli. Njegov saksofon vrišti, izvlači čudnovate akorde, kao da se pokušava osloboditi iz bačve pune katrana. Saksofon, jednom riječju, dominira. Istovremeno, bubnjevi i gitare održavaju ritam, ali i pokazuju određena svojstva koja obično prepoznajemo samo u solažama. Sve to rezultira kaosom, prelijepim kaosom koji je premrežen finim detaljima i nijansama koje doprinose dinamici i zanimljivosti glazbe. Lako je zaključiti zašto glazbenici vole ovaj projekt i zašto mu se stalno vraćaju.

Iako se album nazivno sastoji od tri kraće i tri dulje samostalne pjesme, a s obzirom na to da je riječ o snimci neprekinute izvedbe/koncerte, ipak ga najbolje slušati u komadu i bez preskakanja. U skladu s tom idejom, publiku prvi i zadnji put čujemo istovremeno s posljednjim notama posljednje pjesme. Publika je u deliriju, plješće i viče. Kada poslušate “Live at Area Sismica”, i vi ćete htjeti zapljeskati.