Nakon što se prošle godine spustio malo južnije, Sami Ben Redjeb se za deseto izdanje svoje Analog Africe odlučio zadržati na području koji mu je očigledno najveća inspiracija. "Bambara Mystic Soul" donosi 75-minutno putovanje glazbom koja se u drugoj polovini sedamdesetih svirala u Burkini Faso.

Zemlja od kojih 15 milijuna stanovnika i koja je, kao i većina bivših kolonija, imala krvavi put k pravoj nezavisnosti, poznata je po visokoj stopi dječje smrtnosti i pothranjenosti, a i upućenijim poznavateljima world music glazbe teško se sjetiti bilo kojeg izvođača iz ove države. Takvo što je poprilično čudno kada se pogleda u kojem se okruženju Burkina Faso nalazi - izvođači iz Malija, Gane, Nigerije, pa i Benina već godinama privlače pažnju medija, a iz nekadašnje Upper Volte tek je Victor Démé barem djelomično 'uzburkao' svjetsku scenu. I tu dolazi ovo izdanje da nas upozna s onim što se u ovoj državi sviralo prije 40-ak godina.

Odmah na početku treba istaknuti kako "Bambara Mystic Soul" ne nudi puno poveznica s tradicijskom glazbom. Poput većine svojih prijašnjih izdanja, Analog Africa se posvetila onim 'urbanim' zvucima koji su odjekivali u Ouagadougouu i drugim gradovima Burkine Faso. Već smo ranije objašnjavali kako je glazba u zapadnoj Africi 70ih godina doživjela pravi boom pomalo zahvaljujući činjenici da je Fela Kuti postao svjetska zvijezda i samim time zaintrigirao svjetske glazbenike za ono što se događa u Africi, a lokalne da probaju ponoviti njegov uspjeh. S druge strane, države koje su bile u neprestanoj blokadi od ostalog svijeta napokon su dobile priliku upoznati se s onim što se događa u svijetu, a izgleda kako su rock, funk, soul i sva druga 'zapadna' glazba vrlo brzo pustili korijenje i u ovom dijelu svijeta.

"Bambara Mystic Soul" (Bambara je naziv za jednu od najvećih etničkih skupina koji žive u zapadnoj Africi pa samim time i u Burkini Faso) je pomalo šarolika kompilacija, ali iz nje se mogu razlučiti dvije osnovne premise. Prva je ta da su bendovi u Burkini Faso jako voljeli psihodelične zvukove, a druga je povezanost s kubanskom glazbom. Isto tako, važno je istaknuti kako su neke pjesme na ovom izdanju poprilično loše producirane što je ipak razlika u odnosu na neka ranija Analog Africa izdanja. Naravno da to nije njihova krivnja, oni su samo ovo sve 'iskompilirali', ali nije zgorega ukazati na ovu činjenicu.

Amadou Ballaké, najveća zvijezda ove kompilacije koji je s različitim orkestrima otpjevao trećinu svih pjesama, na najbolji način povezuje psihodelične i afro-kubanske zvuke. Njegova "Bar Konou Mousso" otvara album na pomalo zbunjujući način jer je riječ o pjesmi koja nema klasični strukturu već se čini kako Ballaké preko repetativne gitarističke podloge samo nabacuje neke fraze i riječi. U niti jednom trenutku pjesma ne iskače s pravca kojeg je uzela u prvoj sekundi, a moram priznati kako mi je na prvih nekoliko slušanja ova pjesma bila ponešto naporna. Kada sam je povezao s pjesmama drugih izvođača koji su očigledno bili jako impresionirani onim što se sviralo za vrijeme hippie pokreta (Traoré Seydou Richard prije svih), onda sam se malo navikao na "Bar Konou Moussou", ali ne mogu reći da mi je pretjerani favorit.

S druge strane, "Baden Djougou", Ballakéova pjesma koja zvuči kao da je nastala u Buena Vista Social Clubu, je savršen primjer povezanosti Afrike i Kube. Jednostavni ritmovi i nepretenciozne gitarske dionice prevučeni su pomalo senzacionalnim vokalnim dionicama koji potpuno opuštaju i tjeraju bokove na lagano mrdanje. Ovaj pjevač je očigledno lako plivao po svim mogućim stilovima pa je "Oye Ke Bara Kignan" klasični funk (na afrički način, naravno), a "Johnny" podsjeća na laganije voodoo ritmove s kojima su nas svojedobno upoznali Orchestre Poly-Rythmo De Cotonou. No bez obzira na sve nabrojeno, Ballaké nije osvojio status 'pobjednika' ove kompilacije, barem ne u mom izboru.

Naime, kada bih morao dijeliti medalje za nastup na "Bambara Mystic Soul" na samom vrhu bi se nalazili Abdoulaye Cissé, Mamo Lagbema i Sandivvi Pierre.

Abdoulaye Cissé je sa svojom "Kodjougou" nakon spomenutog čudnog otvaranja kompilacije istu vratio na afrobeat kolosijek vješto kombinirajući mantrične napjeve sa snažnom ritam sekcijom, a tu je i brass sekcija te na "Bambari" neizostavne dionice na orguljama. Orgulja na "Zambo Zambo", pjesmi Mamo Lagbemea ipak nema, ali su zato ovdje trube jako naglašene, a Lagbemeovo sjetno pjevanje daje cijeloj pjesmi pomalo nostalgičan prizvuk. Sjeta i nostalgija izviru i iz posljednje pjesme na albumu, "Tond Yabrama" koju je otpjevao Sandiwi Pierre. Ova pjesma je jedina lagana pjesma na albumu koja nema klasični afro-kubanski prizvuk pa me je možda i zbog toga kupila, a možda je to i zbog one 'prozračnih' gitarskih dionica koje razdvajaju Pierrovo pjevanje u ovoj pjesmi.

To su moji pobjednici, a boje medalja ovise o pojedinom slušanju ove kompilacije. Ukoliko tijekom vremena neka od ovih pjesama malo 'popusti' tu su već spomenuta Ballakéova "Baden Djougou", mantrično-usporeni funk kojeg Campaoré Issouf izvodi u "Dambakale" ili euforična "Kabendo" Mangue Konde koja u sebi ima i najviše tradicionalnih zapadnoafričkih ritmova.

Sve u svemu, Analog Africa je na lijepi način obilježila svoje jubilarno izdanje. "Bambara Mystic Soul" nije bomba poput "Legends Of Benin" ili "Afro-Beat Airways", ali jasno pokazuje kako su sedamdesete na Crnom kontinentu glazbeno bile jako plodonosne.