Recenzije

Jonathan Richman O Moon, Queen of Night on Earth Vapor 2010.

nedjelja, 5. prosinca 2010

Svako toliko, spletom sretnih okolnosti, iznenada, iznebuha, slučajno ili ne, naići će te na izvjesnog izvođača koji će svojim vokalnim, gitarskim i inim sposobnostima slomiti vaše, ionako slabo, srce svojim turobnim glasom, tužnim melodijama i lucidnim, ali i nadrealnim tekstovima o onoj koja je pobjegla. Posljednji slučaj se zbio prije nekoliko ljeta, kad sam proživljavao dobru zimu Justin Vernona tokom jednog jako vrućeg ljeta.... Sve ono što je imao Vernon, a imao je u velikim količinama boli, tuge, nesretne ljubavi, žala i naivne doze iskrenosti - Jonathan Richman nema. Ili bar ja to nisam osjetio na ovom albumu.

Richman je osnivač naširoko poznatih i utjecajnih proto-punkera The Modern Lovers, benda koji je sa raznim postavama uz jedinog nepromijenog člana, Richmana, djelovao pod raznim imenima od 1970. do 1988. godine, nakon čijeg konačnog raspada Richman započinje pravu samostalnu karijeru (kažem pravu jer je i tokom godina djelovanja s bendom Richman izdao par solo albuma)... Većina ljudi će ga možda prepoznati kao onog iritantnog (kako komu, jelte) pjevača koji objašnjava zaplet u filmu "There's Something About Mary" spaljene braće Farrelly, a neki i kao tvorca 'prve punk pjesme', "Roadrunner" (najbolje eksploatirana u Linklaterovoj školi rocka), a kolika je faca (bio?) govori i podatak da je tribute pjesma Francisa Blacka, "The Man Who Was Too Loud", posvećena upravo njemu.

Nakon konačnog zbogom svom starom bendu, Richman je napravio zaokret u svojoj glazbenoj karijeri, fasciniran country glazbom i, na neki način, iako uvijek usko vezan sa svojim korijenima u rock and rollu, trajnom utjecaju Velvet Undergrounda, vrlo disponiran kada je u pitanju praćenje svjetskih glazbenih trendova koji nisu američki...

Na svom posljednjem albumu, "O Moon, Queen Of Night On Earth", Richman miješa i, donekle, uspješno spaja utjecaje flamenca i jazza sa countryem i klasičnim postulatima američkog singer-songwriter narativa, ali na stranu sva ta njegova glazbena 'kuhinja' utjecaja, pitam se, gdje je tu emocija, Jonathane? No, opet ponavljam, možda ja nisam shvatio bit (što je vrlo lako moguće).

Već na uvodnoj pjesmi, naslovnoj "O Moon, Queen Of Night On Earth", najavljuje se ono što nas čeka u svih četrnaest pjesama na albumu - mehanicizam, razvidno kurčenje Richmana koji pokazuje kako je ovladao svim glazbenim žanrovima (u ovom slučaju flamencom), nekomplementarnost gitare i njegovog bezbojnog glasa.

Da sve ne bude crno, album iz ralja prosječnosti izvlači Richmanov smisao za samo deprecijaciju u najboljoj crnohumornoj britanskog maniri, pa tako u zajebantskoj "My Affected Accent" ismijava svoje srednjoškolske dane (koji se čine tako univerzalnim, mogu biti moji, tvoji i njihovi); 'In High School I was such a brat/I spoke with an accent I don't have/I borrowed from this I borrowed from that/To make my affected accent/His affected accent...'

Jebemu bajame, što više pišem i razmišljam o samom albumu, i ne čini se tako loš. Monolitan kakav jesam, možda sam doista promašio vasceo fudbal i sasvim dobar album ocrnio pred svekolikim čitateljstvom i tako uskratio veliko zadovoljstvo slušateljima željnim dobre glazbe?

Ništa, sami će te morati provjeriti jesu li moje baljezgarije na tragu istine.

www.vaporrecords.com

www.myspace.com/pablopicassowasnevercalledanasshole