Još me od prvog albuma "Souvenirs d'un autre monde" (2007.) muči par problema zbog kojih se ne mogu u potpunosti prepustiti glazbi i pričama francuskog projekta Alcest iza kojega stoji konvertirani black metalac Stéphane Paut poznatiji kao Neige. Uz svu skepsu i njurganje desilo se da ponovo, po treći put, nevjerojatnom brzinom padam na njegov sve popularniji metal izum koji je svojim križanjem black metala i shoegazea ubrzo smješten u novu podžanrovsku ladicu skraćano nazvanu blackgaze (zadnjih par dana zamišljam sve ostale metal prefikse i bendove koji će krenuti sličnim stopama). Kako to inače predvidljivo biva, Neige takve konotacije uglavnom negira te svoju glazbu ne želi tumačiti kroz žanrove i utjecaje, već kao jedinstvenu kreaciju koja proizlazi iz njegove podsvijesti (ubrzo ću se vratiti tom ezoteričnom fenomenu). Uglavnom, brzina kojom se prepuštam ovom eteričnom spoju istovjetna je brzini zasićenja s istim. Razlog tome svakako nije samo moj drugi problem usko povezan s izvorom inspiracije ovoga Francuza, ali bez obzira na sav moj trud da se prije svakog pokušaja slijepo prepustim glazbi i priči, nikako se ne mogu riješiti naivne sladunjavosti zbog koje ubrzo odustajem od čvrstog vezivanja uz ovu glazbu.

Tako Neige i nakon trećeg albuma ponavlja kako su mu kao inspiracija za skladanje poslužile vizije svijeta iz druge nepoznate dimenzije, tj. reminiscencije iz polusvjesnog stanja između dva zemaljska života. Tvrdi da nije jedini kojemu se to dešava te je uvijek spreman svoje ezoterično iskustvo braniti svim silama. Iako se meni s druge strane čini da bi i bez te popratne priče njegova glazba bila lijepa i naivna posveta idiličnim sjećanjima iz djetinjstva, Neige uglavnom odgovara ovako: Alcest is not a fairytale; what I sing about is real. I am not the only person to have lived an extrasensory experience. For me it’s a part of reality, just one that not so many people are aware of. For example, people who have had near-death experiences. What they describe is very similar my visions. We can’t adequately describe these experiences because they’re so beyond our ability to perceive. When these people are brought back to life what they say is ‘I can’t describe it. It was so beautiful’. It changes lives. There is a book called Life After Life by Raymond Moody; it’s a classic of esoteric literature… (cijeli intervju na invisibleoranges.com)

Ipak, kao što sam napisao na kraju recenzije za drugi album "Écailles de Lune" - što je razum bistriji, tim je bolje i fantaziranje koje je neophodno ako želite upoznati barem komadić planete Alcest.

Velikih promjena na novom albumu nema. Koliko god taj blackgaze po samoj definiciji zvuči revolucionarno, Neige još od prvog albuma igra na prvu loptu. I to ponajviše na novom albumu "Les Voyages de l'Âme" koji je u kratkom roku pokorio većinu specijaliziranih medija i hiperventilirajućih klinaca koji su već u prvom tjednu 2012. proglasili svoj album godine. No, nakon nekoliko slušanja ispada da je treći album stvarno najbolja kombinacija eteričnih black metal i shoegaze epskih šumova koje nam ja Alcest ponudio do sada. Uz to "Les Voyages de l'Âme" iza svog prepoznatljivog i jednoličnog zvučnog zida ima najviše dodirnih točaka s pop formom nego bilo koji album do sada. Taj se pozadinski groove može osjetiti kroz cijeli album, a ponajviše u zadnjoj pjesmi "Summer's Glory". Iako je u pjesme "Là Où Naissent Les Couleurs Nouvelles" i "Faiseurs De Mondes" ponovo ubacio vrišteće vokale i s tim potezom potvrdio da je energična agresivnost više nego dobrodošla uz prevladavajuću dopadljivu nostalgiju, Neige već sada najavljuje da će sljedeći album biti u potpunosti ogoljen blackerskog nasljeđa i da će se sve više usmjeriti ka dream pop zvuku bendova iz 4AD kataloga. Što dakako nije čudno za metal bendove ako se prisjetimo nekih bendova koji su drastično mijenjali strategiju kroz karijeru (Anatmema, The Gathering, Opeth, Ulver, Paradise Lost, Tiamat…).

Mislim da definitivno neću propustiti ni tu novu metamorfozu, ali ne mogu poreći da mi trenutno nešto smrdi u toj besprijekornoj šumi Lothlórien. Ili da pokušam ovako: Kada bi vilenjački grad Rivendell u Tolkienovom Međuzemlju imao šaroliku glazbenu scenu, onda bi Alcest definitivno bio njihov Gibonni. Ne znam da li me berete?