Otkad sam nedavno prvi put čuo dvojac Bölzer i njihov prvijenac “Aura”, upravo su mi te stvari postale asocijacije koje vezujem uz tu alpsku državu. Čini se da je Švicarska nakon Celtic Frosta, Coronera i Triptykona dobila još jedno moćno metalno ime. Poput njih, i Bölzer je prilično poseban. Dobro, izdanje o kojem pišem zapravo je EP (ili mini-LP), traje samo 23 minute, ali sve to ne umanjuje činjenicu da je prokleto dobar. Sažetost garantira da nema praznoga hoda, a ponekad je u ovako intenzivnoj glazbi ionako bolje uživati u manjim dozama.

Ono što u uho upada na prvo slušanje, a drži se dobro i nakon dvadesetog slušanja, jesu nevjerojatni riffovi koji se ovdje pojavljuju. Možete biti zaprepašteni i uživati u njima otvorenih usta, pasti na guzicu od efekta “WOAH! DUDE!”, gledati u zvijezde i meditirati… što god želite. Riječ je o titanskim, složenim (da ne kažem progresivnim) i neopisivo uvrnutim riffovima koji nose cijeli album. Na nekoj me razini zvuk i atmosfera podsjećaju na YOB-ov “Elaborations of Carbon” i tu začuđenost koja me zatekla kad sam se prvi put suočio s takvom masivnošću i maščobom.

S riffovima dakle sve štima. Ako je pak pitanje donose li Bölzer nešto uistinu novo… odgovor je i da i ne. Kombinacijom atipičnih (i masnih, jesam li rekao da su masni?) riffova, atmosfere i nekih uobičajenijih elemenata žanra (tu i tamo poneki blast beat) nije da nagovješćuju neku revoluciju u metalu, ali svakako ih nećete zamijeniti za neki drugi, slični bend. Usput, za razliku od pojedinih kolega sa scene, atmosferičnost ne postaje samoj sebi svrhom, nema upadanja u shoegazanje, a i strukture pjesama dodatno potvrđuju da nema zabune oko toga da je ovo čistokrvni metal bend. Kad smo kod čistokrvnosti, tekstovi su nekako u skladu s očekivanjima od ovakvih bendova. Ništa posebno, okultni tekstovi i klišejasti izrazi s uporištem u nordijskoj mitologiji. Ionako ih nećete analizirati. Njihova je izvedba zato prilično fora i djeluje poput nekakva poganskog ritualnog zazivanja bogova.

Sve tri pjesme na albumu su dobre, ali druga (“Entranced by the Wolfshook”) je izvanredna. Osjećaj nadolazeće apokalipse, glavni riff od kojeg se zavrti u glavi… uf. Da slušam pojedinačne pjesme, tu bih vrtio u beskonačnost. Bilo bi šteta svu tu kvalitetu utopiti u lošoj produkciji, ali srećom i taj je element OK iako (vjerojatno namjerno) balansira na granici između “ovo je demo iz kućne radinosti” i “snimali smo u studiju”. Obično to i bude tako, da takav pristup dobro odgovara hibridu blacka i deatha. Sve navedeno “Auru” gura u najbolje od metala što sam čuo iz 2013. S obzirom na to da se u nekim rijetkim trenutcima na EP-u naslućuju naznake zamora materijala, blage monotonosti i upadanja u blekerske klišeje, treba vidjeti kako će se Bölzer snaći na “pravom”, dugosvirajućem albumu. Ipak naslućujem da se imamo pravo nadati genijalnom ostvarenju.