Cult of Reborn Ascending Selfreleased 2012.
Ovi Šibenčani nažalost još uvijek nemaju dovoljno prilika da svoju uigranost i dosljednost češće predstavljaju uživo. A barem to ne bi trebao biti problem – platite im putne troškove i bacite madrac viška ili vreću za spavanje na svoj pod
Osim promjene naziva benda iz Reborn u Cult of Reborn (pretpostavljam da je glavni razlog dodavanja prefiksa bila prevelika količina bendova koji već koriste stari naziv, a nije iznenađujuće da ga najviše koriste upravo metalci) Šibenčani su od prvog izdanja, nezahvalno i nepošteno nazvanog "Demo", napredovali u tehnici, dinamici i produkciji. Vokal benda Dražen Bunardžija i sam navodi da je naziv novog izdanja inspiriran činjenicom da se radi o najboljem materijalu koji su do sada zabilježili.
Tako "Ascending" kao i prethodni mini album sadrži sedam pjesama i traje nešto duže od 25 minuta. Momci su sve ponovo financirali i odradili sami u studiju Vukojarac, a za miksanje je ponovo bio zadužen Ivan Jakić iz Senate Fox. Old school death metal artwork je majstorski odradio Marko Svraka, a skromna naklada od 300 komada je izdana na CD-R formatu.
Kao i na prvom izdanju ni na novome ne pokušavaju biti nešto specijalno inovativni, već nastoje uspostavljenjem još veće discipline i jednostavnog školskog pristupa isporuči kvalitetanu death metal bombu. Iako bi najpraktičniji opis zvuka bio blackened death metal, Cult of Reborn svojim kratkim prštećim black intervencijama namjerno nagrizaju ravnomjernost koja u ovom izdanju postaje dovoljno malevolentna i prijeteća da joj ne trebaju nikakvi okultni privjesci. Besprijekornu tehničku izvedbu obogatili su žilavim grooveom u kojemu palpitacije baseva ugodno drmaju bubnjiće dok oštre i zlokobne rifove nadgleda i naganja Draženov sve bolje izbalansiran vokal.
Okultnost je kroz uobičajenu sotonističku simboliku prisutna na unutarnjim dijelovima artworka (uz uobičajene simbole tu se našao i prepoznatljivi Leviathan Cross kojega je u metalu popularizirao King Diamond – skoro da ga je lipo ponovo vidit!), a kroz tekstove se tu i tamo provlači stereotipna malignost. No, jasno je da je sve to uglavnom prisutno zbog poštivanja pravila death metala i fascinacije istima te da sve zajedno više služi što efektnijem istiskivanju negativne energije.
Uz sve bolju kvalitetu jedan se problem ipak nikako neda riješiti. Šibenčani nažalost još uvijek nemaju dovoljno prilika da svoju uigranost i dosljednost češće predstavljaju uživo. A barem to ne bi trebao biti problem – platite im putne troškove i bacite madrac viška ili vreću za sapvanje na svoj pod.
