''I think it was '67. Or it was '66? No, it was '67. '66? It was '67.''- Phil Lesh, pokušavajući se sjetiti kada je prvi put čuo ''Tommorow Never Knows''

Gornji citat je, u biti, moj prvi susret s Grateful Dead. Od malih nogu odgajan na klasičnom rocku, gutao sam sve što bi mi došlo pod ruku - od Allman Brothers do Who. Ali, zanimljivo, iako sam gledao dokumentarac o Woodstocku jednom mjesečno i imao sjajne izvore za taj tip glazbe, na Dead nisam naišao sve do ovoga intervjua s Leshom (nije slučajno da tip imena Lesh svira u bendu koji se zove Dead, zar ne?). Bio je to nekakav dokumentarac o povijesti rocka - nebitno - ali sjećam se da me je fascinirao taj mršavi starkelja, osjetno oštećen gutanjem LSD-a, sa svojim pokušajima da se sjeti kada je prvi put skužio da su i Beatlesi počeli konzumirati teže droge. Taj njegov "'66" zvučao je otprilike kao 'zigztiziks' i, evo, dan-danas ne mogu, a da se ne nasmijem dok pokušavam izgovoriti na brzinu ovaj citat u komadu.

Zanimljivo, iako smo svi znali za Dead i iako su se svugdje spominjali, nitko ih nije slušao. Nitko nije imao ploču ili kazetu koja bi se dala presnimiti. Dead su bili kult i ime koje se izgovara sa strahopoštovanjem, ali bez singla ili albuma koji bi ih zauvijek spojio s glavnom strujom. Što je na kraju krajeva bio njihov izbor. Tko je jednom odlučio nabaviti nešto od njih i konačno ih poslušati, tko je zagrebao malo ispod površine, taj se zauvijek navukao. Jer ovo nije običan bend i nije slučajno nepoznat masama, a u isto vrijeme sa sljedbeništvom koje uvijek garantira pune stadione.

Evo samo nekoliko primjera njihove veličine. Kada je na Woodstocku izbila oluja i kada nitko nije htio nastupati, jer je vjetar doslovno nosio pozornicu po blatnjavome polju, Deadovci su se mirno popeli na stejđ i zabavljali publiku dok se stvari nisu smirile (točnije dok ih nisu potjerali). Zbog uvjeta u kojima su nastupili, snimanje za potrebe legendarnog dokumentarca nije bilo moguće, a također ni tonski zapis nije bajan (iako se njihov tonac pravdao da je svirka bila očajna jer nisu mogli upaliti svu opremu zato što je postojala opasnost od strujnog udara). Ali njih nije bilo briga. Janis nema na prvim službenim snimkama Woodstocka jer se nije mogla dogovoriti oko autorskih prava, a Creedencea nema jer nisu bili zadovoljni izvedbom pa su stopirali korištenje materijala, ljuti što nisu nastupili kada je najavljeno (a nisu jer su Deadovci 'malo' produžili set). Crosby, Stills & Nash, zbog navodno treme, su tražili da sviraju kad padne mrak (s tim da je tada još uvijek neslužbeni član Young zahtijevao da se dio nastupa u kojem on svira ne snima, valjda zato što mu nisu mogli jamčiti blue-ray kvalitetu zapisa). Byrdsi su odbili doći jer su se bojali za honorar. A Deadovci su jednostavno - svirali.

Slična stvar dogodila se i kada su u pitanju bili albumi. Dok su Jefferson Airplane, braća po psihodeliji iz Zaljeva, sve pokušavali ne bi li snimili hit i prodali što više ploča (na kraju mutiravši u Zlo zvano Jefferson Starship), Garcia i društvo su ugovor s Warnerom iskoristili da snimaju eksperimentalnu glazbu koju čak ni njihovi fanovi navikli na ples i jammove nisu kužili. Svi dojučerašnji hipici i protivnici establišmenta ubrzo nakon prvih zarađenih milijuna kupili su vile, skupe automobile i posvetili se održavanju stečenog statusa. Dead su prvim zarađenim milijunom kupili najveći razglas u povijesti, održavanje i transport kojega ih je koštalo više nego su mogli zaraditi turnejama. Godinama nakon što su okrenuli milijune i dalje su dijelili istu kuću, jer su tako troškove života sveli na minimum. Jasno, kad-tad takav stil života morao je puknuti, ali to se dogodilo tek krajem 70-ih. Dakle, u doba najvećeg uspjeha - od 1969. do 1977. - oni su praktički bili komuna, a ne tek običan rock bend. (Sad, možete vi misliti da su sve ove životne odluke bile rezultat ponajprije utjecaja droge, a tek zatim umjetničkog impulsa. Ali ja vas pitam - koja je razlika i zašto bi to bilo uopće bitno?)

Ovakve anegdote definitivno doprinose da čovjek osjeti nešto posebno prema njima. Jedina grupa danas koja se može usporediti s Deadom po pitanju vlastite mitologije je - Pearl Jam. U2, koji nikada nije imao jasan identitet, debelo je iza (ne i zaradom), a onda dugo, dugo, nema nikoga. Samo, ni sve ove legende o bendu ne bi ništa značile da nije glazbe. Njihovi beskrajni jammovi, koncerti dugi kao Putinova obraćanja naciji, virtuoznost sviranja Garcie i Lesha pomiješana sa sirovim emocijama i energijom Weira i Pigpena, nikada više viđena kombinacija toplih vokalnih harmonija i folk atmosfere s psihodeličnim slojevima zvuka ipak su glavni razlozi zašto se bend urezao u srca mnogih.

Prvo što ti padne na pamet kada spominješ kultne albume i Dead, njihova su dva remek-djela s početka sedamdesetih - "Workingman's Dead" i "American Beauty". To su možda prvi americana albumi, jednako važni za žanr poput Parsonovih projekata ili Rolling Stonesa. Međutim, zadržati se na tim albumima, nepravda je prema bendu. Znam iz osobnog iskustva da ljudima koji su čuli samo njih nije jasno zašto su Dead toliko posebni, odakle takva strast prema nečemu tako anti-psihodeličnom i običnom? Jer ova dva albuma, koliko god značajna bila za glazbu uopće, za Dead su tek jedna kratka epizoda na dugom čudnom putu. Prave stvari kriju se na liveovima.

Danas postoji cijela mašinerija koja iz gomile koncertnih zapisa izdvaja ono najbolje i nudi ih uvijek gladnim Deadheadsima. Doslovno svake godine izađe nekoliko službenih live izdanja koji dostojno prezentiraju bend. Pratiti sve to rezultiralo bi ne toliko bivanjem Deadheadom koliko doslovnim mrtvilom u glavi za ostale aspekte života. Normalan čovjek koji voli glazbu trebat će tek nekoliko albuma da shvati svu njihovu sviračku veličinu. Njihov službeni live izdan za Warner, legendarni "Live Dead" iz 69-e, klasik je i idealni uvod u svijet Deada.

Ali postoji jedna kolekcija imenom "Dick's Picks", nazvana po čovjeku zaduženom za arhiv benda Dicku Latvali, koja donosi neke od najboljih koncerata Deada kroz cijelu karijeru. Fokus je prvenstveno na sedamdesetima koje su zlatno doba grupe, a na 36 izdanih albuma nalazi se gotovo sve što trebate čuti. Kažem gotovo sve, jer postoje još mnogobrojne edicije poput "Road Trips" ili pak "Winterland" serije, koje donose nezaboravna izdanja pojedinih klasika grupe (najbolja verzija "Berthe" ikada nalazi se na jednom disku Winterland 1973. boxa). Samo, to je već priča za nekakav forum fanatika. Za ovu recenziju, bit će nam dovoljno izvući na površinu, po mnogima, najbolji koncert u povijesti Deada, što je poprilično smjela tvrdnja za grupu koja je po nekim navodima odsvirala preko 2.300 koncerata u karijeri.

Radi se o koncertu iz Fillmore Easta u New Yorku 1970., nazvanom vol. 4 po rednom broju izlaska u Dick's Picks serijalu. Bend je nastupao dvije večeri, s tim da je iz prve odabrano samo tri pjesme. Ukupan zapis na tri diska traje preko tri sata, što opet nije ni pola materijala odsviranog tijekom ta dva dana u veljači. Još jedna zanimljivost - te tri pjesme iz prve večeri iznose točno pola minutaže, jer se radi o tri jamma od preko 30 minuta svaki. Pa se ti misli.

Osobno, teško mi se odlučiti za jedan od koncerata iz ove edicije. Možda sada mislite da baš nisam normalan što toliko vremena trošim na ovakvo nešto, ali jebiga, to je ta priča - ili se Deadhead ili nisi. Kao i sa igranjem Football Managera - nema sredine. Premišljao sam se hoću li preporučiti vol. 8 zbog sjajno uhvaćene akustične čarolije benda, možda vol. 19 zbog fantastičnog omjera novijih pjesama i starih klasika ili, pak, vol. 24 zbog nenadjebivih verzija "Sugar Magnolia" i "Scarlet Begonias". Na kraju sam se ipak odlučio za vol. 4 zbog spomenute etikete najboljeg albuma ikada.

Tu možete čuti kakav je virtuoz na basu bio Lesh. Možete osjetiti kako je to kad je nekoliko ljudi u stanju ostati u istom tonu 20 minuta, usput svirati svoje dionice te ni na trenutak ne ispasti iz filma. Jebiga, možda je to nekome tko sluša jazz normalno, ali jazz nije ovako pjevan. Na njega možeš plesati, ali te ne tjera da plešući grliš sam sebe i zatvorenih očiju gledaš bradati mjesec kako ti se smješi. Hej, vjerovali ili ne, nisam nikada konzumirao ništa žešće od zelenoga!

Uglavnom, na četvorki imate sve što vam treba - Pigpenove bluzerske eskapade i dernjavu, Jerryev šapat i prebiranje po žicama, Leshovo skladateljsko umijeće i to lutanje skupine duhom slobodnih ljudi po svemirskim prostranstvima. Lutanje koje si može priuštiti svaki smrtnik sa srcem na mjestu bez da izbroji nekoliko stotina tisuća novčanica za par sati 'turizma'. Verzija legendarne "Dark Star" je prekrasna i hipnotizirajuća svih 30 minuta svog trajanja, folk momenti s "High Time" i "Dire Wolf" su prekrasni, "Not Fade Away" rastura izvornim rock 'n' rollom, a završnica s "Caution (Do Not Stop On Tracks)" i "Feedback" odlazi u prostranstva kojima bi se malo koji bend zaputio.

U vrijeme kada glazba sve više služi kao soundtrack uglavnom tenzijama nabijene svakodnevice, kada je poželjno da njene vrijednosti budu više one pozadinske pratnje nego glavnog jela, stvarno slušati bend poput Deada mnogima će biti problem. Jebi ga. Neki ljudi nikada iz istih razloga neće čuti Mingusa, Mozarta ili Mejdene. Kao netko tko bez problema odvoji nekoliko sati da bi uživao u svirci Garcie i društva, samo vam želim reći - ne budite jedan od tih.

www.dead.netwww.deaddisc.com