Činjenica da je jedan od najiščekivanijih ovogodišnjih afrobeat albuma onaj grupe iz Brooklyna, dovoljno govori koliki utjecaj ima Antibalas. Davno je bila 2001. kada je Antibalas (tada s 'prezimenom' Afrobeat Orchestra) objavio svoj prvi album na kojem su na gotovo senzacionalan način interpretirali Felino naslijeđe. Prošle su godine, mijenjale se izdavačke kuće (Ninja Tune, Ropeadope, Anti, Exactamundo), objavljivali albumi (od kojih je "Who Is This America?" remek djelo) i EP-ovi, surađivalo sa svim i svakim, a priča je ostala ista kao i na početku karijere. Antibalas apsolutno razvaljuje i jedan je od najboljih post-Fela izvođača na svijetu.

Kako je prošlo sada već pet godina od posljednjeg studijskog materijala ("Security"), bilo je upitno hoće li Antibalas uopće nastaviti sa svojim radom. Međutim, prošlogodišnja vijest da se radi na novom materijalu, puštanje "Dirty Money" kao najave albume te činjenica da će album objaviti Daptone Records, obradovala je sve koji prate rad ove grupe. Povratak na Daptone (iako je teško to nazivati povratkom jer je Antibalas za ovu izdavačku kuću objavio tek jedan single 2003.) na neki je način zatvaranje kruga jer većina članova Antibalasa svira u nekom od kućnih bendova - Dap-Kingsima, Menehan Street Bandu ili The Budos Bandu. A nekako i Daptone pristaje ovom albumu, odnosno "Antibalas" pristaje Daptoneu.

A "Antibalas" nudi ono na što nas je ova grupa već navikla. Puno zajebanih ritmova, sjajnih brasseva, lijepih gitara i zanimljivih dionica na orguljama. Posebno treba istaknuti Amaya, pjevača nigerijskog porijekla koji potpuno vlada materijom i od ionako odličnih pjesama radi korak naprijed.

Sam album počinje poprilično smireno. "Dirty Money" krasi dugački uvod na orguljama na koju se odlično nadovezuju svi ostali instrumenti. Ritam je tu, Antibalas lagano okupiraju slušatelje i na pravi nas način zagrijavaju za ono što slijedi. A slijedi jedan od vrhunaca albuma. Amayo u "The Ratcatcher" priča zanimljivu metaforičnu storiju o čovjeku koji bezuspješno pokušava uhvatiti štakora, a na kraju se sam zarobi u zamku koja postaje sve veća i veća. U lijepoj storytelling maniri suludo pjevanje/pričanje dolazi do izražaja baš kao što je to ponekad znao Fela raditi, a na ovim stranicama smo pisali o Anthony Josephu koji je prošle godine snimio odličan album na kojem ima dosta pjesama s kojima se "The Ratcatcher" može uspoređivati.

"Him Belly No Go Sweet" nastavlja u smirujućem tonu kojeg su nametnule prethodne dvije pjesme dok "Ari Degbe" počinje s nešto življim brass dionicama, a na kraju i nju povuku orgulje i mantrični rtimovi. U "Ibejl" se na najbolji način čuje kako je Antibalas i produkcijski uspio doći do tog pravog afrobeat zvuka iz 70ih/80ih godina jer ovo zvuči kao da je izašlo s neke Analog Africa kompilacije. Na kraju ostaje "Sare Kon Kon", najbolja pjesma na albumu. Ono što je Stuart Bogie ovdje odsvirao na svom saksofonu spada među najbolje dionice na nekom instrumentu koje sam čuo u posljednje vrijeme, a međuigra njega i ostatka benda te majstorsko Amayevo pjevanje od "Sara Kon Kon" čine pjesmu koja se mora puštati na svakom tulumu na kojem ljudi žele plesati.

Šest pjesama u nešto više od 42 minute. Daleko je to od Felinog prosjeka (moramo ovog velikana toliko spominjati jer je on apsolutno najzaslužniji za pokretanje ovog benda - članovi benda su participirali i u broadwayskom FELA! showu), ali opet dovoljno za hipnotičko uvlačenje u afričke ritmove. Antibalas bi bez pretjerivanja mogao ponijeti titulu najboljeg afrobeat izvođača koji nije iz Afrike, ali takvo etiketiranje nije bitno - bitno je samo da smo od njih opet dobili odličan album. Nadam se da na sljedeći nećemo čekati ovoliko dugo, a još kada bi se našli negdje u blizini, bilo bi ih sjajno vidjeti uživo. Daptone izvođači su znali navratiti do Beča. Nije baš blizu, ali nije ni na kraj svijeta...

www.antibalas.com