Početkom je prošle godine objavljeno da Chris Urbanowicz napušta Editorse, a kao razlog njegova napuštanja benda navedeno je kako se odluka bazira na osnovu nesuglasja oko predstojećih artističkih putešesvija. Zagrebemo li ispod površine, ono što službena izjava zapravo želi prenijeti svekolikom puku je sljedeće: Chris smatra da je smjer u kojemu je krenuo bend nedostojan njegova gitarističkog umijeća, umijeća baziranog na nerijetko primjetnom imitiranju gospode Evansa, Sumnera i Sergeanta. To ili mu je ledžerovski napaćena figura Toma Smitha, autora pregršt pripadajućih izmučenih facijalnih ekspresija, obeščastila djevojku. Ukoliko se – jakako! - momcima uopće dopadaju djevojke. Za razliku od većine glazbenih nam connoisseura, pak, koji će za Editorse reći da su britanski odgovor na Ramirez, jer i jedni i drugi besramno parazitiraju na glazbenoj ostavštini Radioheada ili Joy Divisiona, na njih, zbog par dobrih pjesama, gledam blagonaklono, makar sam i sam svjestan da je njihov splin isforsiran poput tobožnje genijalnosti Kanyea Westa.

Smrt, beznađe i pušači pred bolnicom leitmotivi su Toma Smitha, liričara općosti, pa ako su vam, kao njemu, smrt, beznađe i pušači pred bolnicom svakodnevica, možete se početi valjati u blatu k'o slatki, maleni krmci, jer novi nosač zvuka Editorsa, četvrti po redu "The Weight of Your Love", kazuje ono što želite čuti, dočim je novost razuman antipod navedenom – opčinjenost osobom istoga/drugoga spola, ljubav, koja kreira sjaj u oku srnećem, ali i postavlja neugodna pitanja te izaziva raznolika, skrivena raspoloženja. Razvidan primjer zaljubljenog, sumnji sklonog naratora krije se u skladbi "Two Hearted Spider". Premda je riječ o stilski neinspirativnom komadu baladnog postpankeraja, Smithova je besjeda vrsno interpretirana i iskrena ["Every smile you fake/breaks me, breaks me"]. Prvi singl skinut s albuma, "A Ton of Love", vođen tipičnim pozivanjem na melodiozne ekobanijevske uvode u skladbu, razbacuje se frazama o sili prirode i čežnji ["Well, what weighs more on your plate/A ton of love, a ton of hate"], koje neminovno vode do ljubavi i, naravno, mržnje. Mi biramo što želimo. Na nju se naslanja "Honesty", koja je ujedno iniciranje svađe i raskošno orkestriran koldplejovski poziv u zagrljaj ["Collide into me, I could do with the fight/Collide into me, cause it feels right"].

Rijetki su trenutci u kojima Editorsi ne zvuče k'o Editorsi, bilo to do upečatljivih žalopojki Smitha ili sklonosti ka oponašanju uzora, stoga je jedno od svjetlijih poglavlja novoga uratka skladba "The Phone Book", korektna simbioza Dylanova podzemnoga, nostalgičnog bluza i Smithove trajne fiksacije, smrti. Izostanak Urbanowicza ipak je osjetan, jer gdjekojoj skladbi nedostaju njegovi zarazni ter fluidni gitarski pasaži, pa je i cjelokupna zvučna slika novih, bezurbanovićevskih Editorsa takva kakva je: nešto smirenija, tiša i kudikamo slabija. U konačnici, najveća je boljka spomenutoga benda ranije spomenuti, forsirano mračan pogled na svijet. Je, svijet je u kurcu, ali već četvrti put plakati o tomu, bez imalo smisla za humor, previše je.

Čak i ako ste iz Drugog grada, Birminghama.

editorsofficial.com