U trenutku kada na Pot listi bude objavljena i posljednja od pet recenzija za "The Eternal" meni će ostati nekih 30-ak sati do posjete drugog koncerta grupa Sonic Youth. Doduše, i ovaj će, baš kao i onaj prvi biti na jednom od sve popularnijih ljetnih/proljetnih festivala, ali činjenica da sam (odnosno 'da ću' jer još nisam) u manje od dvije godine dva puta pogledao Sonic Youth nakon višegodišnje neispunjene želje za tim, nešto je što mora veseliti. Još više, doduše, veseli činjenica kako na Primaveri dva nastupa imaju My Bloody Valentine, ali to nije tema ove priče.

Uglavnom, gospodin Thurston i ostatak bande oko grupe Sonic Youth pobjegli su s Geffena i objavili novi album za Matador. Upravo je njihov dolazak na Geffen bio početak otvaranja 'velikih' izdavačkih kuća prema 'malim', odnosno underground izvođačima i moram priznati kako je mene uvijek dosta čudilo zbog čega su oni na Geffenu. Ali, o njima se nikada nije pričalo da su se 'prodali' zbog toga što su na velikom 'lejblu' iz čistog razloga što su oni uvijek bili svoji.

(upravo sam pročitao ponovo ovaj pasus iznad i shvatio sam da je totalno besmislen, ali ga neću izbrisati jer dovoljno govori kako je teško napisati recenziju za novi album Sonic Youtha. (hehe dragi shefe. ja sam ga ipak malo preuredio pred izlazak teksta. nije da sam bio baš uspješan. al moram priznat da sam potratio pet minuta života :) op. Draž Rumunj))

Sami uvod u "The Eternal", prvi tonovi pjesme "Sacred Trickster" daju naslutiti kako su Sonic Youth još uvijek u raspoloženju kojeg su stvorili s posljednja dva albuma. "Sonic Nurse" i "Rather Ripped" označili su očigledno početak jednog novog razdoblja za ovu grupu. Nešto smireniji ugođaj od onih iz "Goo"/"Sister" faze ili manje šizofren od "NYC Ghosts & Flowers" potpuno je logičan jer su SY ušli, kako se to kaže, u neke godine. No, daleko od toga da su SY izgubili inspiraciju, odnosno da nemaju o čemu pjevati. Sve pjesme na ovom albumu su odlično ukomponirane i kao takve teku od početka do kraja kao jedinstvena cjelina. Ako treba izdvojiti poneku pjesmu, sigurno u prvi plan izlazi "Antenna" ili "Calming The Snake" ili bilo koja od 12 pjesama na albumu. U stvari, ova recenzija je totalno besmislena jer ja apsolutno nemam nikakvih ideja kako vam reći da je "The Eternal" bilo što osim još jednog odličnog albuma od Sonic Youth.

Na kraju će ispasti kako će se u ovih pet recenzija najmanje pisati o samom albumu. Jer, ipak su to Sonic Youth, a "The Eternal" je miljama daleko da bude od nekakvog lošeg albuma tako da nemaš nikakvog razloga da ih optužiš kako su ostarili i kako su se trebali raspasti na miru. S druge strane kako pisati nešto o dobrom albumu Sonic Youtha kada smo ih se do sada mogli naslušati koliko smo god htjeli i kada je o njima već sve napisano. Opisivati pjesme? A što se to nalazi na "The Eternal", a da Sonic Youth već to nisu prije odsvirali pa da vam se treba opisivati? Opet, šesnaesti album (tako Kreha kaže, a ja mu vjerujem i sigurno ih neću brojati) za soničnu mladost nije dosadan jer je zvuk isti. Jer, on takav treba biti. Isti. Ali ne isti da se ponavljaju neke ideje, već isti na neki prijateljski način. I to je to. I Sonic Youth nikada neće izdati 'još jedan album' već će to biti njihov 'novi album'.