Po mom skromnom mišljenju, ovaj tjedan pripada u kategoriju 'da je bolje, ne bi valjalo'. Bio sam relativno do pretežno produktivan na poslu, sudjelovao sam u građanskom izrazu nepovjerenja i neslaganja s političkom vlasti, opet sam gledao "Groundhog's day", kupio sam novi tepih ('...that really tied the room together') i nekoliko vrhunskih albuma na vinilu. M-m-m. A tek je petak! Da bi priča bila još slađa - evo me, sjedim u petak navečer, cijeli vikend ispred mene, pijem ledeno hladni John Smith's, čekam Krešimira da idemo van na kebab i stolni nogomet, pa nazad doma na sjednicu Playstationa 2. Još da provodim vrijeme za miksetom i beatmatcham koliko provodim vremena na www.killergram.com, gdje bi mi bio kraj?!! Barem ovaj tjedan...

Sva sreća, klubovi i radijske postaje ne ovise o mom glazbenom angažmanu, jer bi se inače svi provodili k'o Carrie na plesnjaku čekajući Godota. Na vašu i moju sreću, na svijetu imate cijeli kontingent ljudi koji su spremni jurišati na miksete i razne instrumente kako bismo imali što slušati i gledati. Ako se po jutru dan poznaje, onda moj optimizam za započeto desetljeće, po ovom pitanju, nema kraja. Iako, i prošlo je počelo dozom savršenstva, a završilo je tako da su zavladali frizura bendovi 'indie' i 'rock' provincijecije (The jebeni Killers!!? The kurčevi Ting Tings??!!), a mainstream je u zadnjih 5 godina u tolikoj septičkoj da će trebati 4 ekipe hitnih intervencija radeći u 4 smjene da se građanstvo spasi od izljeva. Pa, jebote, ovom svijetu nikada nije bila potrebnija doza Minutmen punka i Public Enemyja, Native Tounges osviještenosti i Smashing Pumpkins sanjarenja, a MTV mi nudi savjete kako nekog nogirat na Valentinovo, 16 and pregnant, Editorse, Ushera, Gwen Stefani i 30 Seconds to Mars. Ovaj zadnji bend je dovoljan razlog za još jedan John Smith's (sad mi je jasno zašto su Jareda Letoa gotovo u svakom filmu u kojem je glumio pokušali / uspjeli ubiti).

Glu glu glu...slurp..khm, ali neću dati da me ovakve stvari pokolebaju u mojoj optimističkoj kamikaza-misiji. Neizbježno je da ćeš kad-tad proći glavom kroz zid ili šajbu aviona - ovako će to bar biti sa smiješkom. Jer, pazi ovo - samo za ovu godinu, sljedeći glazbenici najavili su ili već izdali ploče: Vampire Weekend, Hot Chip, Massive Attack, The Strokes, Gil Scott Heron, Interpol, Erykah Badu, Caribou, M.I.A., Broken Social Scene, Eels, LCD Soundsystem, !!!, Beastie Boys i RJD2. Dovoljan razlog za još jedan John Smith's. Šaaalaaaaa! Te pive su preteško nabavljive da bi se eksale jedna za drugom. Al' ima ono karlovačko u frižideru... Heh... Uglaaavnoooom, Beastie Boysi su najbolji bend na svijetu i kad "The Hot Sauce Committee" izađe, ja ću biti onaj iritantni lik koji će se samo smješkat i nabijati svima slušalice na glavu kako bi podijelio malo miline s okolinom i govoriti: 'Kaj nisu??!! Kaj nisu najbolji??!! Jesi čuo/la??! Koja stvar!!!'. Dok se to ne dogodi (a vi ćete točno znati kada me treba početi izbjegavati, jer će na Pot Listi svanuti recenzija), imam gotovo jednako zadovoljstvo predstaviti vam novi album čovjeka koji je autentični individualac i eklektik, bez da su ga menadžer ili TV morali uputiti na trenutnu prihvatljivost eklekticizma. Ramble John Krohn, bolje poznat kao RJD2, je lik kozmičkih mogućnosti i glazbenih proporcija, bez da si je to ikad postavio za cilj. Ako mu date dovoljno prostora, njegova sonična krila će vas otpuhati u sedam različitih smjerova odjednom.

Uzoriti primjer create digging-a i žeđi za muzikom, koja se nikako ne može zadovoljiti jednodimenzionalnim žanriranjem, RJD2 je tijekom svoje 10+ godišnje karijere uspio ostaviti značajan trag ne samo finalnim proizvodima, već i samim pristupom stvaranja glazbe. Kao svaki pravi velikan bilo kojeg područja, uvijek mu je bilo važno slijediti svoju krivulju, svoj put, a ne neki zacrtani od strane bilo koga (industrije, fanova, financija...). Samo svoj. Ne postoji formula za kreativnost. U biti, jedino pravilo za bilo kakva razbijanja okvira i izbjegavanje etiketiranja je da - nema pravila. U tome je ljepota čitavog tog puta. Nikakva revolucionarna novost, ali nužna smjernica za revolucionarnost. Oduvijek poznata i oduvijek zanemarivana na vlastitu štetu i nezadovoljstvo. RJD2, čini se, nikada nije imao problema sa primjenom gore navedenog postulata i zato ću ga zauvijek neizmjerno voljeti i cijeniti.

Inicijalni šokovi su uslijedili nakon što je odlučio na svom drugom albumu, "Since We Last Spoke", napraviti salto u nepoznatom smjeru i zabezeknut hip-hop zajednicu koja je možda očekivala ponovljenu šemu "Deadringera". Moj deda bi rekao: 'E, brus!'. Na "Spoke" smo dobili prve doze pjevanja u suprotnosti s dominantim repom na prvom albumu. Ploča je i dalje bila izdana za El-P-jevu afirmiranu etiketu Def Jux te se bar taj bastion doimao postojanim. Hah! Eto ti onda "The Third Hand" koji je odveo RJ-jevu novopronašlu opsesiju sa soulom i pjevnim vokalima na još višu razinu. Def Jux je ispao iz konteksta, a izdavaštvo je prešlo na XL Recordings. Negdje sam pročitao da je razlog bio što je Johnu bilo čudno da i dalje izdaje za Def Jux kad više nije imao sukladni zvuk. "Third Hand" je bio još veći odmak od "Deadringera", a na "The Colossus" teško se uopće sjetiti toga, sada već gotovo stranog konteksta. Teško, ali ne i nemoguće.

"The Collossus" je album na kojem RJ zvuči najkomotnije do sada. Ne da je ikada zvučao nespretno ili van svog elementa. Novi album nije samo useljiv stan, već stan u kojem je netko neko vrijeme živio. To se i osjeti. Kako se prošlost ipak ne bi nepovratno zaboravila, osim putem komada vinila i CD-a i mp3-a koji kruže po planeti, na "Colossusu" imamo "A Son's Choice" na kojoj su ugošćeni Illogic, NP i The Catalyst i koja je blic podsjetnik na hip-hop prošlost.

Ovaj svojevrsni pun krug, RJ je odlučio izdati ponovno na novoj etiketi, ovaj put vlastitoj RJ's Electrical Connections. Čini se kao najprirodniji tijek da čovjek koji je cijelu karijeru radio sve po svom počne izdavati svoje ploče na vlastitoj etiketi.

Novih 15 pjesama možda je najbolje usporediti s čorbom u koju se stavlja svega pomalo i ništa se od sastojaka ne baca. Kako bi se upotpunio okus (ukus), iz svega se izvlači esencija i ono najhranjivije i stavlja se u novi kontekst kako bi sastojci ponovno zaživili u potpuno neočekivanoj simbiozi. Mnogi DJ-ejvi i producenti koji baziraju svoje stvaralaštvo na semplovima i sound biteovima imaju nezahvalnu misiju izlaska iz sjene institucije zvane DJ Shadow (sjena-shadow, ku'iš?). Kolažni pristup je već dugo vremena zaštitni znak Shadowa i mod u kojem gotovo isključivo on postavlja standarde. RJD2-ova veličina je u tome da, iako se služi upravo ovim cut-paste sample pristupom, nikada ne ostavlja dojam da je ikome dužan ili da se s bilo kim mjeri. Ako išta, DJ Shadow na "Outsider" pjesmi "This Time" zvuči kao da je malo dužan RJ-u. Nije. Al' tako zvuči.

"The Colossus" je starter kultura. On je umrtvljeno sjeme koje samo treba nekoliko decibela i komad zvučnika da bi krenulo u životni ciklus. Na prvu, album vam može zvučati malo nezgrapno, strano, ako ne i nastrano, ali ako mu date šansu i malo ga (za)pustite da odradi svoje, poput plijesni u kutu sobe koji malo prokišnjava, dobit ćete neočekivanog sustanara. No, ovog se nećete groziti i pokušati skinuti partfišem, već ćete zgrabit prskalicu za cvijeće i pokušati ju usmjerit da raste u zanimljivim oblicima.

Od samog početka, osjetila će vam biti prepravljana trubama koje ubadaju, srednjetoncima koji vas, unatoč distorziji, pokušavaju umiriti, a bubnjevi i ritam sekcija će čas biti u Kairu, a čas u predvorju hotela, čas na osunčanoj klupi. Sve počinje s "Let There Be Horns" u kojemu možete čuti minotaura kako pokušava osvojiti djevojku keramičkim posuđem. Primjereni uvod u svijet RJD2-a 2010. "Games You can Win", "Shining Path" i "The Glow" će vam se odlično uklopiti u mp3 mix s posljednjim Money Mark albumom "Brand New By Tomorrow". Soul vokali Kennae i Phontea Colemana na ovim stvarima vas vode okolo k'o balon u zraku. Lepršavo, lagano i zabavno. 21.3. stiže ubrzo, oboružajte se ovim pjesmama i tranzicija iz sivila i bijeline u zeleno i plavo će biti potpuna. "Giant Squid" s elegantno uguranom hard rock gitarom, pak, namiguje instrumentalnom hip-hopu i govori: 'Wanna try me?', a tandem "A Spaceship For Now" i "Small Plans" bi se mogli staviti na soundtrack za nadolazeći "Tron Legacy" film. Album završava primjesama roka 70-tih ("Gypsy Caravan") i špijunskih spletki ("The Stranger"), da bi sve kulminiralo s "Walk With Me" na charleston plesnjaku u kojem ruke lete po zraku više nego na Snoop Doggovom koncertu. Molim vas da sve pokušaje opisa pjesama uzmete s rezervom, jer pobliže opisati stvar RJD2 je kao držati jegulju - čim mislite da ju imate, ona se isklizne, padne vam u gaće i ispusti 3000 volti u vaše međunožje.

Ljudski proizvodi kao što su albumi RJD2-a, a pogotovo ovaj posljednji, isplati se lansirati u svemir da ih pronađu drugi oblici života. Koliko se sjećam, poslali smo neki album Bacha ili nešto. Svaka čast klasici i Bachu, ali biste li vi gosta, koji vam je prvi put došao u kuću, pokušali oraspoložiti Bachom?! "The Colossus", s druge strane, je totalni ziheraški potez! Nema šanse da nećete pronaći nešto za sebe, jer sve je tu. Žanrovi, stilovi, intrumentali, vokali, ozbiljnost, veselje, ples i šala. Možda se zato i zove kolos. Treba to sve nositi na leđima.

Ramble John Krohn, čovjek čije ime zvuči kao da su ga izmislila braća Coen, me s "The Colossus" rasteretio i reanimirao kako bih mogao podnijeti još pola desetljeća nepotrebnog MTV-a , glazbenih foruma i glazbenih portala. Ovaj album ima dovoljno materijala da popuni sve ispraznosti njihovog postojanja, a meni daje dovljno poleta da pretražujem njihove sadržaje za natruhe sljedećeg alkemijskog elementa koji će sve vratiti u ravnotežu.

www.myspace.com/rjd2