Recenzije

Real Estate Days Domino 2011.

srijeda, 26. listopada 2011

Sve što se moglo naslutiti prvim albumom Real Estate je ostvario s "Days" i učinio ovaj svijet ljepšim. Barem dok slušate ovaj album.

Prvotna verzija ove recenzije već je bila praktično dovršena kada sam je ipak odlučio baciti u recycle bin. U tom tekstu sam se dobrano pogubio u usporedbama dva albuma Real Estatea i u tome kakve sve glazbene žanrove ova grupa u svojim pjesmama spaja. Pokušao sam napisati nešto pametnije u odnosu na ono što sam napisao sada već prije dvije godine kada su se Marin Courtney i njegova ekipa po prvi put uvukli u moje zvučnike. Nisam baš našao prave izraze za ono što neprestano slušam zadnjih dana, a stvar je u biti jako jednostavna - "Days" je odgovor na pitanje što ja to tražim od gitarske glazbe. Naravno, tražim ja i dosta buke koju volim slušati u svim mogućim oblicima, ali ovakva kombinacija kristalno čistih gitara, melodičnih napjeva i jednostavno izrečenih emocija je ono što me uvijek kupi.

"Days" se od "Real Estate" albuma razlikuje prvenstveno po tome što je zreliji, zaokruženiji. Sve ono što se dalo naslutiti u tih 10 pjesama, u ovih 10 je do kraja rečeno - melodije su postale melodičnije, ritmovi ritmičniji, hitovi hitoidniji. Kada bi čovjek život sudio samo prema Real Estateu onda bi izgledalo kao da je svijet postao puno bolje mjesto nego je to bio prije dvije godine.

Ovaj album zvuči kao Mojave 3, January ili Ride iz "Carnival Of Light" faze. Igrajući po savršenom obrascu 'toplo-hladno' (u ovom slučaju 'razigranija-smirenija' pjesma), Real Estate su ponudili razigrane hitiće ("Easy", "It's Real", "Wonder Years"), sanjive laganice ("Green Aisles" ili predivna "Out Of Tune"), poneki instrumental da razbije ritam albuma ("Kinder Blumen"), a tu je i kod njih uvijek prisutna posveta psihodeličnoj glazbi sedamdesetih ("All The Same"). Sve to zajedno stvorilo je cjelinu koja od početka do kraja ima svoj ritam i priču kojoj se nije problem prepustiti. Samo treba voljeti te neke jednostavne, nepretenciozne pjesme u kojima sve na prvi pogled izgleda kristalno jasno, a u stvari je poprilično slojevito. (Pročitavši prethodnu rečenicu postalo mi je jasno kako sam se, jebiga, opet počeo gubiti pišući o ovom albumu. Možda sam samo trebao napisati kako je ovaj album sjajan i super i kako ga ja baš volim i kako me boli kukiruki ako vam se "Days" ne sviđa jer je to vaš problem, a ne moj. Možda i probam jednom s takvim pristupom)

Inače, "Days" je sjajan album i super je i ja ga baš volim slušati i boli me kukiruki ako se vama ne sviđa jer je problem u vama, a ne u meni. Meni je, slušajući njega, sve dobro. Bez obzira što svijet nije bolje mjesto nego je to bio prije.