A što ako ne prođe?

Svaku osobnu kalvariju, štogod je zapravo izazvalo, zabrinut i obziran će prijatelj pokušati barem donekle olakšati ili umanjiti otrcanom tvrdnjom: Proći će, makar iz vlastitog iskustva znao kako savjeti i utjehe tog tipa uglavnom tek pojačavaju početne okidače. Efikasnije nam oruđe jednostavno nije pri ruci, a kroz zapletenu paučinu mraka do patnika se ipak uspije probiti i poruka kako s njime suosjećamo, što se naposljetku pokaže i ključnim u rehabilitaciji u svakodnevnu kolotečinu. Međutim, svejedno s koje se strane tješenja nalazili, ispod ustajale deke po kojoj su razbacane mrvice naručenih pizza ili odlučni dragoj osobi ne dozvoliti da uljuljkivanjem u realan problem taj isti problem napravi realnijim (a često se obje uloge igraju istodobno), uvlačenje toga Proći će u kontekst uvijek prati i rujući crv sumnje. Racionalnu komponentu ove samo-iscjeljujuće metode temeljimo na svijesti kako je dosad uvijek sve prolazilo, ali tko nam jamči da će tako biti i ubuduće? Nije istina da nitko na svijetu nema iste otiske prstiju, stvar je naprosto u tome da u (inače vrlo kratkom) periodu postojanja tehnike za njihovo prepoznavanje takvi još nisu pronađeni. Što ako se sutra otkriju dvije osobe koje imaju iste otiske prstiju? A što ako ne prođe?

Likovi koji tumaraju kroz "Clear Heart Full Eyes" (da, fino izvrnuta referenca na "Friday Night Lights"), prvi samostalan album Craiga Finna – pjevača i tekstopisca i tipa koji gitaru na pozornici doduše nosi oko vrata ali je češće pušta da lamata okolo nego što je zapravo i svira u grupi The Hold Steady – u svojim su pjesmama uhvaćeni upravo u trenucima kada si počinju postavljati to isto pitanje: A što ako ne prođe? Ono što ih mori neki od njih će vremenom nadvladati, samo što drugi među njima ipak neće, a trenutačno su svi u istoj situaciji, opterećeni prtljagama podudarnih iskustava s krive strane tračnica. Ovi su ljudi vidjeli dovoljno lošeg a da bi bili potpuno uvjereni i u samo postojanje mogućnosti sretnog kraja. Rulet se još uvijek vrti dok oni trče i skaču po bojama, jer bi činjenje bilo kakvog izbora podrazumijevalo i kakvu-takvu odgovornost za ishod, a nakon svega što su prošli jedino što smiju znati je to da sebi samima ne smiju vjerovati. Kao rokerski ministrant zašao u godine koje ga svaki dan iznova podsjećaju da nikoga nije uputno osuđivati, Craig Finn, za razliku od njih samih, ipak vjeruje da zaslužuju još jednu priliku. "Clear Heart Full Eyes" je, tako, nalik na Carverove zbirke "Will You Please Be Quiet, Please?" ili "What We Talk About When We Talk About Love", obrađene u maniri teksaških country-folk-blues kantautora kao što su Guy Clark ili Billy Joe Shaver.

Iako se na albumu nalazi nekoliko pjesama koje je lako zamisliti kako ih Tad Kubler, kao glavni skladatelj The Hold Steady, donosi u garažu na probu – prvenstveno "No Future" ili "Honolulu Blues" – njegova većina opravdava Craigov iskorak u popratnu solo karijeru. Craig se nije ponovno izmislio, i između bendove epske rifole i njegove novopronađene askeze znatno je više paralela nego okomica, ali "Clear Heart Full Eyes" svakako mu širi područje djelovanja. Trenutačno to sve skupa i nije od presudne važnosti, ali jednom kada umorne noge više ne budu bile u stanju podupirati skakačku euforiju osiguran teritorij dostojanstvenog povlačenja dobro će doći kako njemu, tako i slušateljima. Eventualne sumnje u pogledu sudbine benda Craig je serijom izravnih intervjua zatomio u startu, naprosto priznajući svoju goruću želju da se otisne i u skladanje i aranžiranje, u čemu mu je svesrdno pomogao producent Mike McCarthy i ekipa unajmljenih muzičara u Austinu. Njegovi saluni razlikuju se od hipsterskih barova New Yorka samo po uređenju, jer je ljudska dinamika u svima gotovo podudarna. Njihovi se gosti s posljedicama svojih činova mogu suočiti samo u prljavim zrcalima ispišanog WC-a, što je okružje kakvo se zna suprotstaviti donošenju ispravnih odluka. Craig Finn sjedi uz prolaz i sluša njihove priče.

Za stoički uvod u album izabrana je "Apollo Bay", njegova najdulja pjesma, u kojoj pedal steel gitara kao novitet u Craigovoj pratnji svako malo zaprijeti otvaranjem i rascvjetavanjem, da bi se svaki put nepogrešivo vratila natrag u svoju čahuru. Njezina zadimljena atmosfera podsjeća me na albume American Music Club s početka devedesetih, a solaža joj je iskovana od iste otopine unutarnjega emotivnog nemira koju je Peter Buck ukrotio u verziji "Country Feedback" sa DVD-a "Road Movie". Ako ste ga gledali, sigurno se sjećate kako Michael Stipe poraženo čuči dok se solaža polagano odvija i kriči. Uz ovu pjesmu može se plesati na isti način – na samom je početku razjašnjeno da ovo nije ploča za znoj prvih koncertnih redova, koje su The Hold Steady dosad darivali s već pet odličnih albuma, nego je namijenjena samotnom slušanju u sobi, po mogućnosti motelskoj, da se dobije na osjećaju otuđenosti. Baš u jednoj takvoj mjesecima je živjelo društvance iz "Jackson", koja zvuči kao da Centro-matic i The National pokušavaju pronaći zajednički teren, i koja je najnoviji dodatak Craigovom katalogu pjesama o anti-ljubavnim trokutima. Ni Jackson, ni Stephanie, ni narator, nitko zapravo nije želio biti u društvu ni sa kim od ostatka ekipe, ali su jednostavno bili zapeli zajedno. Uvjeren da je gadnu scenu uspio ostaviti iza sebe, glavni se lik pjesme neugodno iznenadi usred ispitivanja: Now why you asking about Jackson? It was a long time ago and nothing really happened. Izgleda da nije prošlo: It was difficult to stop, it was easy to get started.

Baš kao što je Bruce Springsteen na svojoj "Nebraski" bez ikakvog konkretnog specificiranja dao naslutiti kako je tip iz "State Trooper" zapravo Frankie Roberts iz "Highway Patrolman", tako i Finn ovdje otvara vrata mogućnosti da je narator teške i vrlo mračne "Western Pier", pjesme koje se ne bi odrekao niti jedan Townes Van Zandt u svojim najcrnjim danima, upravo taj nesretni odbjegli Jackson, zalutao negdje gdje njegova sumnjiva prošlost nije dobrodošla i koji se manje opravdava sucu a više sebi: You can't take away all the parts of you that make you do the things you do. The girls that live inside my heart keep coming up the boulevard. They roll up, they pledge their love and then they drive you halfway to a breakdown. Doista, što ako ne prođe? Dok barske mušice koje zuje po pjesmama The Hold Steady, a svojim neurotičnim scenskim nastupom i naočalama Finn više odaje dojam barske japanske bube, uvijek prati nada u iskupljenje, poniženi stanovnici ovog albuma više si ne dopuštaju nadati se ičemu. Jedino tako mogu ostati neiznevjereni. Iz istih se razloga Sean svojoj Shannon u "Terrified Eyes" ne usudi išta savjetovati, jer zna da se unatoč svojim željama više ne mogu odvojiti jedno od drugog. Njihove probleme obuzdava jedino činjenica kako je ona trenutačno u bolnici; čim iziđe, ponovo su osuđeni neprestano biti zajedno. Da ne bi sve bilo potpuno crno, Finn upravu ovu pjesmu odvodi na ekskurziju u country twang, sa solažom koja kao da je emigrirala iz Tajčine "Smokvice".

Snimanje usred Teksasa pečat je ostavilo i na tralalalanju akustične poskočice "New Friend Jesus", u kojoj se Craigov katolicizam susreće s Craigovim skepticizmom, što je ovjekovječeno u dvjema preciznim doskočicama: It's hard to suck with Jesus in your band i It's hard to catch with holes right through your hands. Eto, Isus se pokazao sjajnim prijateljem za bend, nešto manje upotrebljivim u bejzbolu, ali osnovni zadatak nije ispunio jer je glavnom liku pjesme samo jednu ovisnost zamijenio drugom. Što ako ne prođe? Pretvori se u nešto drugo. U glazbenom smislu, najmanje je transformacije doživjela već spomenuta "No Future", koja bi lako postala i vodeći singl neke nove ploče The Hold Steady, benda koji je ipak prepametan i previše knjiški da bi se pridružio statusu narodskih bendova koji uživaju Sex Pistols i Queen, a kojem barem potajno streme. Upravo citirajući Freddieja Mercuryja i Johnnyja Rottena, Finn podebljava prilično turoban zaključak: I'm alive, except for the inside. Sve ovo moje obilato citiranje stihova vjerojatno i može biti ponešto zamorno, ali takav je pristup umalo pa neizbježan kod ovakve ploče, prilično orijentirane na tekstove, kakvu rođeni pripovjedač Craig Finn ne može ne napraviti. Međutim, sva ta rječitost uopće ne ide nauštrb muzikalnosti i širine žanrovskih aranžmana, a čak i sam autor ovdje pjeva čistije nego ikad dosad, s time da njegova prepoznatljiva speak-sing kadenca odmah budi pažnju za slušanje stihova.

Finalni tercet pjesama najljepše spaja najbolje strane oba svijeta, najupečatljivije melodije koje Craiga potvrđuju i kao itekako kompetentnog skladatelja te dirljive tekstove u kojima se može prepoznati svatko kome je ikad bilo slomljeno srce. Meni najdraža pjesma albuma je "Rented Room", satkana od kroja onih dobrih balada s podcijenjenih Bossovih albuma "Human Touch" i "Lucky Town", koja temeljno pitanje ploče postavlja u ambijentu unajmljenog stana, u kakvom najčešće cimerujete s tjeskobom i strasti. Vrativši se kući iz istih klubova u koje zalaze svi oni veseljaci iz Finnovih prethodnih pjesama, a u kojima njegovo mjesto nije na podiju nego za izlizanim šankom, ostavljeni se frajer prepušta slušanju Ozzyja Osbournea i grupe Kiss, iako mu zapravo ništa ne pomaže: I bathe in the dark, it feels like the womb, I know I should be getting over you. Certain things are really hard to do. Počinjući shvaćati da njegova tuga možda neće proći tako brzo, ako uopće, s nostalgijom se sjeća ne vremena u kojem su on i djevojka bili zajedno, nego osjećaja neposredno nakon prekida, kada je bio prilično optimističan da će sve ispasti okej. Scena raskida opisana je u sljedećoj "Balcony", kantautorskom country-rocku kakav je Ryan Adams upražnjavao u danima Whiskeytown, a čija površna lepršavost ne uspijeva skriti unutarnju povrijeđenost, dok su epilog i epitaf veze dani u završnoj "Not Much Left Of Us", izgleda prije snimljenoj na klupi u parku tijekom povratka kući nakon pijanke negoli u studiju: There are nights I'm still in love with you. Ne svake noći, ne uvijek, ali zajebano je kada da.

A što ako ne prođe? Ništa. Baš ništa. Izdrži. Nauči živjeti s porazom.

steadycraig.tumblr.com