"Sunn O))) su jedno veliko ništa!" Tom su se prostom spoznajom mnogi ogradili nakon dva zagrebačka gostovanja ovog nesvakidašnjeg benda. Razumljiva je radoznalost koja ih je dovukla na te koncerte, ali i nepovjerenje prema monotonom i maratonskom odmotavanju feedbacka nisko naštimanih Les Paul gitara. Podsmjeh i razočarenje su logični zaključak ako u obzir uzmemo umjetnu maglu, redovničke halje i sveprisutnu teatralnost članova i njihovih gostiju. Popularna je i odbojnost prema infernalnim konotacijama i mračnjaštvu sa samog ruba metala koji je u ovom slučaju doveden do totalne saturacije, zida nakon kojeg kao da više nema smisla tragati za novim, razumljivim i podnošljivim soničnim iskustvom. Ipak, vrijeme je pokazalo kako je bilo zanimljivije tražiti opravdanje za fascinaciju pojedinih obožavatelja ovim bendom koji je nedavno proslavilo deset godina guste aktivnosti. Nakon hvaljenog, zlog i naopakog, albuma "Black One", Stephen O’Malley i Greg Anderson su uz pomoć zanimljivih i talentiranih gostiju snimili najbolji album karijere i vrlo vjerojatno jedan od najboljih albuma godine. No, nemojte se siliti. Sunn O))) ne zaslužuju još "jedno veliko ništa". Zato idemo korak po korak, u nadi da će se upecati još koji slučajni prolaznik.

Stephen i Greg su prije desetak godina pokrenuli Sunn O))) u čast Dylanu Carlsonu, pioniru drone/doom žanra čiji je projekt Earth onda izdavao Sub Pop. Njegovom kultnom statusu nažalost ne doprinosi samo glazbena ostaviština, nego i podatak da je upravo on kupio Cobainu sačmaricom s kojom si ovaj je kasnije oduzeo život. Stephen kaže da ga je kao fanatičnog metalca privukla fotografija s poleđine albuma "Earth 2" na kojoj je Carlson imao majicu na Morbid Angel. Upravno se nakon spoznaje zvuka s tog albuma počela odmotavati Sunn O))) priča. Taj zvuk čini i ostaje temelj bez obzira na sve prethodne i buduće utjecaje. Prethodni se utjecaji prepoznaju, a novi se prirodno uklapaju u taj duboki spori zvuk. Death metal, obožavanje bendova poput Melvins, Slayer i Celtic Frost, istraživanje black metala te danas jazz Milesa Davisa i akustični drone kojeg su 1973. snimili Tony Conrad i Faust na albumu "Outside the Dream Syndicate". Sve i još mnogo toga utječe na rad Stephena i Grega.

Svođenje Sunn O))) zvuka na dosadnu ravnu crtu nije rijetka procjena. Za potpuni doživljaj potrebno je zagrepsti jako duboko, promijeniti očekivanja i ostaviti po strani neke predrasude. Sunn O))) nisu samo ultimativna deformacija metala za pojedince koji teže novim granicama ekstrema, a nisu ni sljedbenici Sotone. Ispuhivanje njihovog muljavog brujanja može se fizički osjetiti i naprosto je nevjerojatna prostranost koju svaki niski kilometarski ton ostavlja iza sebe, stvarajući tako jedinstvenu atmosferu koja se prenosi valovima pozadinskog odzvanjanja. S vremenom su te uglavnom mračne meditacije uspješno mutirale u ambijentalnu glazbu beskonačnih mogućnosti koje bend uspješno koristi u novijim projektima.

Prvi drastični zaokret u Sunn O))) zvuku desio se pri suradnji s japanskim bendom Boris na zajedničkom albumu "Altar" s kojeg iskače pjesma "The Sinking Belle". Melankolična atmosfera i vokal gostujuće kantautorice Jesse Sykes ne podsjeća na ništa što smo do onda mogli čuti od benda. Usporedbe s nekim sadcore junacima ili čak nečega s legendarnog This Mortal Coil albuma "It'll End in Tears" uopće ne bi bile slučajne.

Guranjem žanra do krajnjih granica izdržljivosti na prošlom albumu "Black One" bend se na novim projektima mogao naći pred nepremostivim zvučnim zidom kojeg je sam godinama dizao. Ipak, desilo se upravo suprotno. Momci su ostali vjerni svojoj matrici na koju su uspješno nadogradili nove elemente. Nisu stradale atmosfera, teatralnost i dosljednost metalu, ali je došlo do značajne promjene. Jezivi urlici black metalca Malefica zarobljenog u mrtvačkom sanduku i klaustrofobija s prijašnjeg albuma zamijenjeni su otvorenijim zvukom koji je prisutan već na live albumu "Dømkirke" snimljenom u jednoj Norveškoj katedrali (!!!).

Novi "Monoliths & Dimensions" ponovo kao temelj ima uobičajeni gitaristički drone Stephena i Grega, ali je dostignuta soničnia prostranost nezamisliva bez gostiju. Osim već uigranog australskog gitarista Orena Ambarchija i sve slobodnijeg vokala Atille Csihara iz Mayhema gosti s ovog albuma zaslužuju kratko predstavljanje: Eyvind Kang – kompozitor i violinist zadužen za aranžiranje akustičnih orkestracija, surađivao već s gomilu izvođača (Mike Patton, John Zorn, Marc Ribot, Beck, Laura Veirs, Blonde Redhead, Bill Frisell…); Dylan Carlson iz Earth koji je u međuvremenu omekšao svoj drone pomiješavši ga s country i pustinjskim utjecajima (danas izdaje za etiketu koju su pokrenuli Sunn); trombonisti Julian Priester (svirao sa Sun Ra i John Coltraneom) i Stuart Dempster; sopranistica Jessika Kenney u funkciji voditeljice Bečkog ženskog zbora (surađivala već s američkim black metalcima Wolves In The Throne Room); muški zbor i još mnogo drugih.

Eyvind Kang nije imao jednostavan zadatak, ali rezultati su odlični. Uspio je aranžirati orkestracije (kontrabasa, violina, viole, truba, orgulja, oboe, harfe, hidrafona (!!!), klarineta, rogova, trombona, zborova…) tako da se niti jedan instrument previše ne ističe iznad temeljnog Sunn O))) brujanja i njihove jedinstvene atmosfere. Svaki instrument pažljivo je doziran i uklopljen u konačan zvuk. Tu se ne dešavaju melodije već vibracije koje se šire u valovima i bujaju raznoraznim zvukovima koji svi zajedno kotrljaju istu temu.

Doprinos Atille Csihara je neprocjenjiv. Dali su mu potpunu slobodu i nisu pogriješili. Labave teorije o šupljoj zemlji i planeti Marduk u njegovoj interpretaciji doimaju se uvjerljivo i zastrašujuće. "Aghartha" se kroz svoje odmotavanje susreće sa raznoraznim zvukovima natezanja konopa, pucanja stijena i zvuka letećeg tanjura ostavljajući vas prikovane za stolicu. "Big Church" donosi ženski zbor koji ponavlja mađarsku riječ "Megszentségteleníthetetlenségeskedéseitekért" za koju Atilla kaže da se uči kao zagonetka u osnovnoj školi kako bi se klincima u Mađarskoj pokazale mogućnosti njihovog jezika. Na njoj gostuje i Carlson čije gitarske dionice zbor prati u stopu.

Najveće iznenađenje na albumu je posljednja šesnaestominutna "Alice". Stephen i Greg kažu da je nastala nakon preslušavanja Alice Coltrane, a da je na kraju ispala kao orkestrirana doom verzija Miles Davisove "In a Silent Way". "Alice" je najljepša i najvedrija pjesma koju su Sunn O))) ikada snimili, suprotna zlokobnim atmosferama s prijašnjih albuma i još jedan razlog zašto ovom albumu morate dati šansu. Brujanje prema kraju prerasta u sunčanu meditaciju u kojoj se izmjenjuju harfa, solo Juliana Priestera na trombonu, viola i gitarističke manipulacije Orena Ambarchija. Dirljivo.

Dylan Carlson pronašao je svoj novi put nakon dronea, a izgleda da će Sunn O))) kroz svoju potragu otkriti neke nove mogućnosti. Oni suptilno mijenjaju svoj smjer ostajući dosljedni i zanimljivi. Nadajmo se samo da će tako ostati. Bitno je ne pretjerati. Bolje je ono "veliko ništa", nego nikakvo svašta.

I naravno, MAXIMUM VOLUME YIELDS MAXIMUM RESULTS

www.southernlord.com