Album čine svega četiri skladbe i u svakoj se kriju elementi četiriju godišnja doba – na početku se mogu čuti zvuci uspavanog proljetnog jutra, svako malo pojavi se iznenadni ljetni pljusak na koji se nastavi glasni i suhi jesenski vjetar što pogoduje razvoju kukuruza te nekontrolirani krik uzrokovan hladnoćom ili kakvom drugom zimskom nepogodom. Krici su, primjerice, doslovno prisutni u skladbi "The Hand That Holds the Truth" u kojoj je glasom sudjelovao Tetsu Fukaguwa iz sastava Envy.

"Rays of Darkness" prvi je album bez orkestralnih dionica – prisutan je samo izvorni četverac. Svi su u čitavoj instrumentalnoj priči kormilari, nijedan se član ne ističe tijekom izvedbe. Premda je opisivan kao najmračniji album dosad, "Rays of Darkness" treba shvatiti kao spontani nastavak višeslojne instrumentalne pripovijesti. Ne prednjači po pitanju mračnjaštva, baš naprotiv, na trenutke tjeskobnost zvuči umjereno blago (poslušati skladbu "Surrender"). Uvodna, trinaestminutna "Recoil, Ignite" najviše se ističe po naglim,glasnim prijelazima što su tipični za post-rock sastave (Explosions in the Sky, Mogwai), dok završnu "The Last Rays" u najvećoj mjeri čine distorzične gitare.

Cjelokupni dojam o albumu "Rays of Darkness" standarno je pozitivnog predznaka, naročito ako mu se pribroje dojmovi o albumu "The Last Dawn". Sveukupno gledano, oba albuma mogu i pojedinačno i zajedno konkurirati kao album godine. Do kraja kalendarske godine dijele nas dva duga i u svemu neizvjesna mjeseca, no, kako zasad zvuči, u kategoriji post-rock albuma Mono će posve zasluženo zauzeti prvo mjesto.