Ponekad valja razdvajati lik od djela. Majkajte mi majku, ali moram (!) konstatirati kako se Cave pretvorio u notornog showmana, štoviše, napaljenog jarca koji će bez yebemti smotati najemancipiraniju studenticu etnologije. Caveov posljednji album i projekt Grinderman fino zvuče, ali sve su to umjetni proizvodi, rezultati srednjovječne krize. Da-da-da, Cave je proračunati radnik, pravljenje pjesama doživljava kao obračun plaća ili urbanistički plan, nije spontan i ležeran poput Marka Lanegana koji, na svu sreću, nije razvikan (a samim time i kvarljiv) u tolikoj mjeri. Dok slušam Lanegana, ne dobijem dojam da mi prodaje uglazbljenu foru, već da živi svoje pjesme tako što bez kalkuliranja unosi u njih dio sebe. To se naprosto osjeti u glasu, da pjevač pjeva prije svega sebi, a tek onda drugima. Lanegan je dosljedan bez obzira nastupa li kao suradnik ili solist, ostavlja dojam glazbenika sa stavom koji ne pjeva o fikcijskim sudbinama, već o vlastitim demonima i sumnjama. Njegova nepatvorenost itekako se osjeća u njegovom prvom solo-albumu "The Winding Sheet" kojeg je objavio 1990., osjećala se u njegovom prvom sastavu Screaming Trees, ali i u sastavu The Gutter Twins kojeg je s Gregom Dullijem osnovao 2003. godine. Ponekad ne valja razdvajati lik od djela.

Osam godina je prošlo od Laneganovog albuma "Bubblegum"; u međuvremenu je izdao tri albuma u suradnji s Isobel Campbell čiji je glas potpuna suprotnost Laneganovom baritonu. Novi album, "Funeral Blues", objavljen pod etiketom 4AD, aranžirao je i napisao Lanegan. Sve pjesme na albumu - osim uvodne "The Gravedigger's Song" - nastale su 2011. u studiju netom prije snimanja, a to je ostavilo izvjestan trag na stihovima. Da je bio malo nalik Caveu i dao si vremena (truda), Lanegan bi stvorio znatno moćniji i pamtljiviji album, ali bit će da je namjerno pravio stihove brzinski, bez previše filozofiranja, što je zapravo i jedan od najboljih način pisanja. Diskutabilno je kako i u kojim uvjetima nastaje prava poezija - kao rezultat podužeg truda, pod utjecajem nenadanog nadahnuća, jedno i drugo pomalo ili nijedno od toga. Ne kaže se uzalud sto ljudi, sto ćudi, sto žena, dvjesto grudi, ima pjesnika (tekstopisaca) raznih - neki godinama nastoje sklepati stih kojim će biti donekle zadovoljni, dok nekima stihovi lako nadolaze (i odlaze). Laneganova poezija dobro zvuči kad se uglazbi, pjevna je, a njezine eventualne slabe strane gube se pod zvukom instrumenata. Ako prilikom slušanja otvorite bocu pelješkog plavca i Cocktu, "Blues Funeral" će vam itekako dobro sjesti.

Djelomično nalik prethodnom albumu, "Funeral Blues" sastoji se od furioznijih skladbi koje u pravo vrijeme zamjenjuju mirnije, Laneganu svojstvenije mistične laganice. Album naglo otvara agresivnija "The Gravedigger's Song" u kojoj Lanegan, htio on to ili ne, zvuči poput Waitsa. Zatim slijedi tiha, polagana i psihodelična skladba "Bleeding Muddy Water"; no njezinu atmosferičnost remeti sljedeći pjesmuljak "Gray Goes Black" kojeg ponajviše spašava Markov vokal. Čitav album mogao bi se podijeliti na dva dijela - "St. Louis Elegy", "Leviathan" i "Deep Black Vanishing Train" imaju mračniji, a samim time i primamljiviji, masniji zvuk, dok "Ode To Sad Disco" (skoro pa plesni pjesmuljak od 6 i pol minuta) i "Harborview Hospital" imaju u sebi plesni zvuk osamdesetih, kao da slušam promuklog Michaela Hutchencea ili Briana Ferryja kojeg je Lanegan spomenuo kao pjevačkog uzora. Po meni, glavna boljka albuma je što su sporije stvari ubačene između onih bržih pa se uho i misao stalno mora prebacivati iz jednog ritma i ugođaja u drugi. "Riot In My House" zaslužuje veću pozornost i ništa čudno ako bude drugi singl, tim više jer u toj pjesmi gostuje Josh Homme. Veselije skladbe čine "Blues Funeral" jednim od vedrijih, ali nikako ne i najboljih Laneganovih djela. Ako se mene pita, prigušeni album "Scraps At Midnight" iz 1998. je daleko bolji od novog albuma koji je, blago rečeno, ugodna mješavina uglazbljenih antonima - svjetla, mraka, sporosti i furioznosti. Promjene u zvuku izvođača gotovo uvijek su dobrodošle, normalne i poželjne, ali kod Lanegana me vedre promjene na trenutke mogu zasmetati. Nažalost, u albumu "Funeral Blues" nedostaju ženski vokali - PJ Harvey je sjajno dopunila Lanegana u albumu "Bubblegum", pridodala mu dodatnu dozu sjetnosti, što baš nedostaje u novom albumu da bi bio fantastičan.

Dok slušam "Funeral Blues", ponekad mogu zamisliti Lanegana kako napokon širi usne u osmijeh, a on je sigurno rijetka pojava na njegovom licu. Lanegan stvara moderniji, pomalo psihoterapeutski blues idealan za žurke nakon sprovoda, ali i vjenčanja. Želite rastjerati višak ljudi iz sobe? Pustite Laneganov novi album, on će to učiniti umjesto vas. Sjetnost već dugo nije zvučala sretno i sjetno, nekako nerazumljivo okrepljujuće, barem tijekom prvih slušanja.

www.marklanegan.com