If it ain't sunny I don't spaz, if it ain't funny I don't laugh.

Nakon kišnog i hladnog svibnja, koji je ne mareći za globalno zatopljenje pokušao začepiti usta svim pametnjakovićima, meteorolozima hobistima, stručnjacima za mikroklimatske uvjete Zagreba sada i tada, pokazujući da još uvijek postoje više od dva godišnja doba, činilo mi se gotovo savršeno započeti preporuku novog albuma repera Homeboya Sandmana citatom iz uvodne "Heart Sings". Energiju valja trošiti na prave stvari. Angel Del Villar II, kako ga vjerojatno majka oslovljava, vrijedan zanatlija i reper u pravom smislu riječi, uteg je na vagi MC:Reper koji ekvilibrijum narušava u korist potonje kategorije. MC-i su zvijezde pozornice, ali reperi su mađioničari riječi, carevi vokalnih kabina, ali i klupa u parku. Ne da je HS na koncertima ukopan na mjestu kao Bandićev stup nasred pješačkog prijelaza. Odradi on pristojni kardio, ali ono što odradi riječima je istovremeno impresivno i zabavno. Nešto poput vezanja žniranaca jezikom.

Ako vam  je "Kindness For Weakness" prvi doticaj s radom Homeboya Sandmana, tada imate dva razloga zašto voljeti ovaj album; prvi, jer je on već u maju jedan od najboljih albuma 2016., i drugi, jer je on već peti u nizu odličnih albuma, pa sada imate više sati hvatanja koraka s glazbom koja traži nešto vaše pažnje, ali je povrat uloženog dugoročno višestruko isplativ. Nabasali ste na glazbenika kojega uistinu ne zanima to o čemu se priča. Cijelu karijeru rukovodio se samo onime što mu se njemu činilo zanimljivo, bez obzira na trendove ili očekivanja. Glazbeno se ovaj sud potvrđuje u izboru suradnika-producenata i podloga koje su korištene na pregršt izdanja u zadnjih par godina, (uključujući popriličan broj EP-jeva), a osebujan leksik tek je krunski svjedok da je Angel taj koji je prava zvijezda, a Sandman tek ime branda. Preserans je sveden na minimum, okačivši uobičajene atribute pop hip hopa na stup srama. Na trenutak throwback, u sljedećem već vrlo 2017., ali uvijek s ljubavlju prema prošlosti i s respektom prema sadašnjosti, San' je toliko opčinjen realitetom onoga što ga okružuje da mu ne treba gangsta fikcija ili šok-apsurdizam jednih OFWGKTA da zauzme svoju nišu. Biti s njim u društvu je ugodno jer se istovremeno osjećate pametno, zabavljeno, nabrijano i opušteno. On je dobar drug koji puno čita i puno priča, kombinacija skromnosti i anti-PC stava, zanesenjaštva i mudre trezvenosti.

Peti album je poklon svim hip hop glavama koji guštaju u umjetnosti cratedigginga, neobično pitkim left-field produkcijskim zahvatima, (time i producentima među kojima su Jonwayne, RJD2, Georgia Anne Muldrow, Paul White i neponovljivi  JD Salinger hip hopa, Edan) i verbalizacijom koja je ponekad staccato, ponekad ležerno razvučena, čas dijarea bez zareza, čas hrpa najkraćih rečenica s naglaskom na svaku riječ. Ovaj diler slogova bez pardona dijeli misli o bogu, Huff Postu, ženama, istini, Instagram doppelgangerima. Njegov suhi bariton, poput pustinjskog vjetra izlazi iz pluća dajući život zapažanjima koja se mogu činiti bjelodana, ali su suštinski plazma kvalitetnog življenja na zabavan način.  Boy San' uvijek ima na umu da se obraća nekome i nikada to ne čini s visoka. On želi da ga počujete, iako, pod njegovim uvjetima.

"Kindness For Weakness", poput svih ranijih albuma, nema želju na račun razuzdane kreative, ostaviti slušatelja postrani. Prošli album "Hallways" otvara s tahikardijom zvanom "1,2,3", a "K4W" se senzualno prišmajhla, kao kada se pasivno napušite u kući nekog Quas entuzijasta. Kada prođe tih par uvodnih minuta već se dižete vratiti ploču na početak jer hitovi kreću odmah! Osim psihodelije, boom bapa, cut n paste glitcha, "Eyes" i "Nonbelievers" bacaju vreće funka od kojih bi se i George Clinton sklonio u svemirski brod.  Edan je na "Talking (Bleep)" samo ubio.

Da 2016. bude najgora godina za hip hop, za glazbu općenito, ta neka megatonska kataklizma koja je bankrotirala Pitchfork, uništila kolekciju Johna Peela, proglasila Princa plagijatorom koji je krao od Kenny G-a i imenovala Limp Bizkit počasnim profesorima glazbe na Juilliardu, bila bi utoliko ne samo podnošljivija nego čak podnošljiva, jer je te godine Homeboy Sandman objavio album.