Napisa jednom čika Flaubert da je brada znak snage te da uzrokuje ćelavost. Brada je zaštitna oznaka kantautora Sama Beama, tjelesno obilježje koje dio slušateljstva fascinira više od glazbe koju pravi i o kojoj Beamova uspješnost podosta ovisi. Skidanje brade je ono što bi golobrado slušateljstvo najviše zamjerilo Beamu jer im je njegova glazba tek na drugom (ako ne na trećem!) mjestu prioriteta.

 

Već se iz prvih pet sekundi uvodne pjesme "Caught in the Briars" daje naslutiti da će Beamov peti studijski album "Ghost on Ghost" biti poput prethodnika "Kiss Each Other Clean" iz 2011., mješavina jazza, funka i popa. Prvi albumi bili su temeljeni na folku, americani i lo-fi zvuku, posjedovali su sakralno-pogansku atmosferu koju posljednji album ima tek u slabo slušnim tragovima pa zbog toga pretežno zvuči poput još jednog indie-folk sastava što niču poput šampinjona nakon ljetnog pljuska. Vjerni obožavatelji po drugi put će zamjeriti Beamu na drastičnoj promjeni zvuka i miješanju žanrova, no čovjek ima potpuno pravo na eksperimentiranje i poigravanje koje, na kraju krajeva, može dovesti do odličnih ostvarenja.

"Ghost on Ghost" možda nije odličan, ali je zato sasvim ugodan album, koncipiran pomnije od prethodnika koji, kako sve izgleda, nije bio tek prolazna faza u Beamovo stvaralaštvu, budući da mu "Ghost on Ghost" podosta nalikuje. Sama činjenica da je ponovno napravio album koji neće najbolje sjesti najzagriženijim ljubiteljima njegovih prvih albuma ("The Creek Drank The Cradle", "Our Endless Numbered Days" i "The Shepherd's Dog") govori da Beamu vjerojatno nije do podilaženja vjernoj publici koja je navikla na zvuk akustične gitare i tiše pjevušenje u mikrofon, već da radije stvara glazbu po vlastitom nahođenju bez da se povodi za mišljenjem i očekivanjima anonimne gomile. Prvi singl "Joy", "Grass Widows" i "Winter Prayers" najviše podsjećaju na prve albume koji su većinom zarađivali riječi hvale od publike i kritike. Zbog većeg broja instrumenata Beamov prepoznatljivi glas i način pjevanja ne dolazi do izražaja kao prije, povremeno ga uguše puhači, bas ili ritam sekcija ("Grace for Saints and Ramblers", "Lovers' Revolution"). Bez silnog instrumentalnog arsenala, Beamov glas zvučao bi prozračnije i čišće, a prvi obožavatelji došli bi na svoje, no aktualan album potvrđuje ono što je nagovještalo u prethodnom - Sam Beam neće tako skoro snimiti materijal kao što je bio "Shepard's Dog".

Promotri li se album "Ghost on Ghost" kao samostalna cjelina (bez da se misli na prve albume), konačni dojam nije katastrofalan, no za takvo razmišljanje, oslobođeno prvih očekivanja, potrebno je izdvojiti znatno više volje i vremena.

www.ironandwine.com