Imajući u vidu da sam 2004. godine bio izvan svih zbivanja u glazbi, da glazba nije bila moja duhovna hrana, i nije neko veliko čudo što sam propustio "The Grey Album" Danger Mousea, čovjeka koji se usudio spojiti kul kmicu Jay-Za i rock (?) dinosaure The Beatles u jednu cijelinu, pomiješavši (popularni mashup) a capella verziju Jay-Z-evog albuma "The Black Album" na instrumentale (neautorizirane samplove, narafski) čuvenog bijelog albuma ilitiga "The White Album". Kasnije je Danger Mouse, pravim imenom Brian Joseph Burton (kao da bi netko pomislio da mu je Danger Mouse pravo ime), postao svjetski priznat i poznat producent koji je zajedno s mojim bucmastim supatnikom Cee-Lo Greenom započeo projekt zvan Gnarls Barkley i slušateljima, poklonicima priuštio dva albuma; solidni "St. Elsewhere", koji se mogao pohvaliti globalnim hitom 'Crazy' i nešto manje istaknutom, ali iznimnom obradom standarda Violent Femmesa "Gone Daddy Gone", i nešto manje solidan "The Odd Couple".

Sparklehorse je poznato ime američke indie rock scene, a njegov osnivač i dugo godina jedini pravi član, Mark Linkous, postao je poznat po svom nesređenom privatnom životu isto onoliko kao po svom glazbenom - alkohol, heroin i dodir sa smrću 1996. godine kada se predozirao u hotelskoj sobi u Londonu, tokom turneje s Radioheadom, iskustvo koje ga je gotovo koštalo gubljenja obje noge...

Jedan od najcijenjenijih, pri tom i najprecijenjenijih, filmskih autora u posljednjih tridesetak godina, David Lynch, godinama se kretao izvan filmskih mainstream krugova stvorivši pregršt nezaboravnih filmova, filmskih likova i postavivši jedno od najintrigantnijih pitanja u svijetu televizijskih serija ('Who killed Laura Palmer?', što bi, zapravo, bilo prilično kul ime za bend), osigurao si je sredstva za zajebavanje do kraja života i poigravanje sa našom maštom i živcima snimivši, recimo, "Mulholland Drive" i "Inland Empire".

E sada, što ova tri genijalna (neki manje, neki više) čovjeka imaju zajedničko?

***

Tokom ljeta Gospodnje godine 2009., maštovito nazvan projekt Danger Mouse and Sparklehorse, trebao je izdati album "Danger Mouse and Sparklehorse Present: Dark Night Of The Soul" uz koji je trebala izaći i foto knjižica sa 100+ fotografija kojih je uslikao David Lynch, a koje bi trebale biti vizualna narativ samog albuma. No, zbog problema sa EMI-jem, album pod imenom "Dark Night Of The Soul" je izdan tek godinu dana kasnije, tokom ljeta, a ja sam ga, nakon mjeseci prisiljavanja samog sebe radi nje, poslušao. 'I?', pitat će te se, 'Kakav je?'. Savršen, kažem vam, savršen.

Zanimljiva njuška kakva jest, ugužena u krugove u kojima se kreće krema alter rocka (a umjesto rocka možemo staviti bilo što, doista, samo neka je predznak alter), Danger Mouse je uspio privoljeti na suradnju (vokalnu, ponajviše) neka od najistaknutijih glazbenih imena osamdesetih, devedesetih i nultih.

***

Album otvara nježni slatkiš "Revenge" na kojoj svoj vokalni doprinos odrađuje Wayne Coyne. Možda je izraz 'odraditi' neprikladan jer je sve samo ne to. Coyne je nadahnut i sugestivan i podsjeća na najsvijetlije trenutke karijere koje je imao sa matičnim Flaming Lipsima tokom "The Soft Bulletin" i "Yoshimi Battles The Pink Robots" faze djelovanja benda u kojoj se Coyne posvetio prizemnijim temama, tako da u ovoj Linkous orkestriranoj baladi vrlo lako nalazi svoj glas.

Coynea slijedi Gruff Rhys na psihodeličnoj "Just War", i baš na njoj najviše dolazi do izražaja jasan plan Linkousa da 'uposli' pjevače koji će svojim vokalom - neki manje, neki više - podsjećati na njega u izvedbi. Nije iznenađenje da je svoje mjesto na albumu našao i Jason Lytle, još jedan sound alike, koji se odlično snašao u poludepresivnoj laganici "Jaykub", koja vjerojatno progovara o radnom čovjeku Linkousu; 'Jaykub, you work until the day's done and then you go to bed/And never with anyone to talk to, you're the hero in your head (a hero...).

Najbolji dio albuma, po mom skromnom i nadasve subjektivnom mišljenju, uvijek je onaj gdje dominiraju gitare, a ovdje je to slučaj sa pjesmama "Angel's Harp" i "Pain", na kojima svoj glas daju Frank Black i Iggy Pop. I dok Frank zavija 'plucking all day on my angel's harp' u svom prepoznatljivom glasu sučeljavanja baritona i uškopljenika, Iggy u zabavnoj, nabrijanoj a la Magazine gitarama vođenoj "Pain" kaže 'Good karma would not get you anywhere/Look at jesus and his hair...'

Poseban pečat daje James Mercer iz Shinsa koji je raniji Danger Mouseov suradnik i kolega iz benda Broken Bells. "Insane Lullaby" počinje kao sudar svih instrumenata kojima Kozinous i Mouse znaju rukovati, da bi se, iz sekunde u sekundu, od ružnog pačeta, pretvorila u prelijepog bijelog labuda koji se u konačnici neveselo oglašava s 'A good life will never be enough...' te nas tako vodi do samog kraja i pjesme "Grain Augury" gdje gostuje legendarni Vic Chesnutt koji uz zvuk crkvenih zvona i orgulja slomljeno pjeva i završava priču s 'Now sweetie promise me/That you won't sing/This sad song, grain augury...'

***

Mračna noć duše je metafora koja se koristi za fazu u čovječjem duhovnom životu koja je obilježena osjećajem usamljenosti i pustošenja. Na sam Božić 2009., Vic Chesnutt je preminuo od predoziranja lijekovima, da bi, nekoliko mjeseci kasnije, u ožujku ove godine, Mark Linkous izvršio samoubojstvo ne dočekavši službeno izdavanje svog posljednjeg albuma...

www.dnots.com