Vozimo se u vlaku koji prolazi voćnjacima i poljima. Popodne je, zrele jabuke i grožđe sjaje na niskom suncu čekajući berbu, a debelo klasje lijeno se njiše spremno za žetvu. U sumrak zapale krijesove i grančice pucketaju u vatri. Krijesnice svjetlucaju oko nasdok uvečer sjedimoi pričamo u potpunom mraku. Na povratku,tek je svanulo i nad oranicamajoš uvijek lebdi rana jesenska izmaglica, strašila u polju promatraju rubove svjetlosti.

Proljeće nekako živahno uskoči u ljeto, no bablje ljeto uvijek neprimjetno sklizne u jesen, a upravo na tom nevidljivom šavu žive Clientele, u tome je njihova dvojaka privlačnost. Kao što je jedan od DeLillovih likova čeznuo za mjestom na kojem se upravo nalazi, tako i slušanje Clientele doziva nostalgiju za nečim neopipljivim čega smo i sami dio, a sjeta koju stvaraju toliko je opojna da je na trenutkepoput držanju dlana nad plamenom.

Osnovani u Engleskoj sredinom 90-ih,glazbeno ponekad skrećući prema Yo La Tengo ili u nekim trenucima Galaxie 500, zapravo se nalaze točno na pola puta između noćne muzike Tindersticksa i ljetne bezbrižnosti Lucksmithsa. Na prvom od tri središnja albuma, "Strange Geometry" (2005.), pokazali su kako je začudna geometrija gubitka dok u tišini sami šećemo opustjelim ulicama i promatramo odbljesak svjetala uličnih lampi na lokvicama kiše. Na njemu se nalazi i briljantna "Loosing Haringey“, govorena minijatura o čovjeku koji lutajući slijepljenim ljetnim predvečerjem zaluta u fotografiju iz 80-ih i na trenutka odmori u njoj prisjećajući se bezbrižnog djetinjstva. "God Save the Clientele" (2007.) još je delikatniji, ali s njega dolazi njihova najpoznatija pjesma "Bookshop Casanova“, gradska priča o mladiću koji mašta kako bi bilo zaljubiti se u djevojku koju je upoznao u knjižari, te "The Garden at Night“ s obiljem glasnih gitarističkih distorzija.

Ipak, od svih godišnjih doba, za Clientele najbolja je jesen, a od svih jesenskih albuma najjesenskiji je "Bonfires on the Heath" (2009.). Nakon vatrometa obilja, voćne raskoši, razigranog skakutanja bez odjeće ilješkarenjana bliještećem suncu, odjednom uvečer pritvorimo prozor, skuhamo čaj, privučemo deku… Slijedi stišavanje, još malo pa će vrijeme za dugi san. Ali slijetanje može biti i mekše uz Clientele. Uvodne "Bonfires on the Heath“ i "Harvest Time“ dočaravaju prizore s početka, toliko vjerno da ih možemo opipati, pomirisati, čak i zagristi u njih. Stihovi posuti vilinskom prašinom, zlatne pletenice gitara, violina i činela. Tu je i svilenkasta "Tonight“ o noći s njom u kojoj je vrijeme previše dragocjeno da bi se rasipalo na stare grijehe, uz klavir i nježan vokal Mel Draisey u pozadini. Najbučnija na albumu svakako je "Share the Night“ s prepoznatljivomjangly gitarom Alasdaira MacLeana koja se mahnito okreće oko svoje osi tjerana trubama i još jednom električnom gitarom. Kao da priziva "Fools Gold“ Stone Rosesa, ali je od nje još dinamičnija i vrtoglavija. I za kraj "I Know I'll SeeYour Face“, s trubama koje plaču kao u gorko-slatkoj meksičkoj baladi o rastanku. Ljeto je iscurilo kroz prste kao pijesak na plaži, ali blagi i potpuno nenametljivi, Clientele ljuljajui umiruju poput mekog pokrivača. Ispisat ćemo naša imena u šuškavom žutom lišću, ovo je mirenje s jeseni.