'Postoji biznis kršćanske glazbe jednako kao što postoji biznis heavy metala, tako da ako radiš stvari na određeni način, ako se ponašaš na način na koji je očekivano od tebe, zaradit ćeš.'

Rezerviran sam prema duhovnim pastirima bilo koje vjeroispovijesti, a naročito su mi sumnjivi oni koji zauzimaju medijski prostor i svojim eksponiranjem dobivaju status dežurne moralne vertikale. Mnogi od njih, koliko primjećujem, nisu više u stanju razlučiti kukolj od žita, najvjerojatnije su se prepustili kolotečini i zaboravili pasus u kojem se govori o mlakosti duha, smetnuli s uma stihove iz Poslanice Rimljanima (14:4-6) u kojoj se upozorava na opasnost izigravanja Boga, prestali grmećim glasom pastvi tumačiti novozavjetne parabole i počeli sanjariti kako tečno prevode s grčkog ili latinskog (služe se ujedno aramejskim), a stvarnost je, naravno, drukčija. Nekim pastirima ni gramatika materinskog jezika nije jača strana, no to ih ne sputava u djelovanju - za svaku društvenu temu imaju pripremljen paket zvučnih sintagmi. Mijenjaju se duhovni pastiri baš kao što se mijenja i njihov auditorijum, javnost nije zainteresirana za retorične sposobnosti, nego za erotične avanture duhovnih pastira. Prostituiraju se duhovi naveliko i naširoko, što nije ništa novo pod suncem, golotinja je oduvijek privlačila pozornost: 'Noa, zemljoradnik, zasadio vinograd. Ham, praotac Kanaanaca, opazi oca golog pa to kaza dvojici svoje braće vani. Šem i Jafet uzmu ogrtač, obojica ga prebace sebi preko ramena pa njime, idući natraške, pokriju očevu golotinju. Lica im bijahu okrenuta na drugu stranu, tako te ne vidješe oca gola.' (Postanak 9:22)

Kad osjetim potrebu za duhovnom glazbom, posežem za pjesmama koje je napravio David Eugene Edwards, unuk protestantskog propovjednika do čijih izjava držim više nego do riječi motivacijskih govornika i čiji koncerti zvuče poput uglazbljene propovijedi. Na samom početku nizozemskog dokumentarca "The Preacher" Edwards objašnjava svoj odnos prema kršćanstvu, kršćanskoj glazbi i glazbi uopće - nije njemu do zarade, Boga ne slavi u odijelu, već u opskurnim klubovima. Kršćanski (i drugi duhovni) glazbenici mogli bi od njega naučiti kako skladati izvornu ili makar uvjerljivu duhovnu pjesmu. Edwards stvara duhovnu glazbu što u sebi ne sadrži duhove, ali zato ima velike količine duhovnosti ili, ako vam je draže, napaćene duše. Baš kao u prethodnim albumima i ugašenom projektu 16 Horsepower, Edwards ne stvara idilične pjesmuljke u kojima janje spokojno leži uz lava, ne naglašava kako je divno zajedno živjet' k'o braća", ne propagira svjetlo, već njeguje još teži i mračniji zvuk. U uvodnoj "Long Horn" i "King O King" mogu se čuti metalski riffovi, dok se u ostatku albuma osjete uobičajene sastavnice gothic-rocka, americane i folka. Ritam sekcija i bas su naglašeniji, manji je arsenal instrumenata, sporije pjesme imaju hipnotički ritam (ili melodiju), a plesna "In the Temple" samo na početku nagovara na pokret. Ne mijenja se Edwardsova poetika, etika i estetika; jednako gorljivo pjeva o Abrahamu, hramu, oprostu, posrnuću, nebesima i, naravno, Gospodu čiju veličinu veliča. Isti su to motivi, neiscrpljeni materijali koje Edwards želi i zna iskoristiti, ali ne da bi se okoristio, već da bi se potrošio, izbacio suvišni teret iz duše (i tijela). Za razliku od razvikanog Cavea kojem je glazba danas osmosatni posao, Edwards i u novom albumu glazbi pristupa na intimniji, iskreniji i nekomercijalniji način - ne pravi još jednu produhovljenu priču za mase, već nenametljivo pripovijeda i propovijeda o svojoj i tuđoj duhovnosti. Bit će da je baš zbog načina na koji prezentira svoju glazbu (i duhovnost) popularan u nereligioznim zemljama. Naime, nije nametljiv, nema u njegovom diskurzu 'čovječe-trebaš-ovo-ovako', a o prisustvu kiča da ne govorimo - nema ga. Sirova je i nedotjerana Edwardsova glazba, a opet elegantna i prpošna.

Suvremena duhovna glazba zvuči uvjerljivo senzibilnim i pravovjernim dušama koje iz dana u dan prati sretna zvijezda, no posrnule pojedince moderna duhovna glazba ne ispunjava jer ju čini labava nada, ne sadrži potrebnu poruku i ne odgovara na pitanja, ne opisuje konkretne životne situacije, strepnje i razočaranja. Nije duhovna glazba uvijek bila nesposobna progovoriti potrebitima, moderna je to značajka duhovne glazbe, odraz mnogih duhovnih vođa i njihovih sljedbenika koji nisu u stanju proživljavati tuđu muku, što se može čuti u pjesmama koje skladaju i pjevuše; duhovna polja su na svim razinama pragmatična i hladna, poplavljena bujicama nazovipraktičnih vjernika od kojih se ne može dobiti topla riječ, samo distanciran pogled i nekoliko otrcanih floskula. Da je glazbeno aktivan, El Bahatee bi sigurno pobrao na red i svu silu novih duhovnjaka i instant duhovnosti - njegov album „Amen" primjer je pročišćene duhovne glazbe. Danas tradicionalna duhovna glazba riječju propagira nadu, ufanje i ljubav, no sve ostaje na riječima, dok djela postaju konkretizirana tama. Negira se sveprisutna tama, krajnja suprotnost poželjne i razvikane svjetlosti; negira se činjenica da je čovjek pokretna dihotomija, da ga krasi dualnost duha i da se tog ukrasa neće moći riješiti u ovozemaljskom životu. Edvards ne glorificira tamu - bilo bi nepravedno etiketirati njegovu osobnost kao darkersku - niti daje odgovore na duhovna pitanja, već samo pokazuje kako odnos Bog-čovjek nije i ne mora uvijek biti ispunjen svjetlom te da nije svjetlo sve što sja. Edwardsovi naoko hermetični stihovi tradicionalnijem će vjerniku djelovati heretično zbog grublje instrumentalne pratnje i načina na koji pjeva o Bogu, izazivat će sablazan i neće zadobiti zemaljsku slavu, što Edwardsu sasvim sigurno neće teško pasti. On, koliko sam shvatio, poput istinskog vjernika računa na državljanstvo u nebeskoj domovini.

www.wovenhand.com