Nekada davno pjesnički su velikani na početku svojih epova zazivali muze, kćeri bogova, ne bi li ih obdarile nadahnućem da uspješno ispišu svoja razmišljanja i privedu kraju remek-djelo koje je tada još bilo u povojima. Danas, uvjetno rečeno, na njihovu mjestu stoji Billy Corgan, čovjek koji po svoj prilici takvu praksu smatra nedovoljno ambicioznom, neadekvatno poniznom i - na kraju krajeva - nepotrebnom. Umjesto muza, njegova prozivka s početka novog albuma grupe The Smashing Pumpkins navodi imena samih svevišnjih, uključujući Jahvea, Krišnu i, tek donekle iznenađujuće, Corganovu pokojnu majku. Ali svrha te invokacije nije potraga za inspiracijom - nju nikad nije tražio čak ni od kolega iz benda - već se tu radi isključivo o još jednoj afirmaciji vlastite samodovoljnosti: 'Yes I understand, Yes I know my way, Yes I am a man, Yes I, Yes I...'. Što god mu oni imali reći, on to sve već jako dobro zna.

Corgan je kao autor niza rock spomenika u devedesetima zaslužio pravo na takvu razinu arogancije i neskromnosti, no istovremeno je ostao lišen poželjnih moći samokritike i autocenzure. Zahvaljujući dezorijentirajućoj kombinaciji karakternih osobina, potpisnik gotovo besprijekornih albuma kao što su "Siamese Dream" i "Mellon Collie and the Infinite Sadness" danas zaranja duboko u uobrazilju zvanu "Teargarden By Kaleidyscope". Riječ je o planiranom opusu od 44 nove pjesme koje će bend nuditi fanovima besplatno putem interneta i koji je, do izlaska ovoga albuma, urodio nedostojnim plodom od desetak nenadahnutih, bezličnih i promašenih skladbi. Na sreću, novi album "Oceania" samo je zvanično dio tog projekta, no u realnosti je bijeg od njega - Corganov dolazak sebi i povratak vrijednostima i estetici koje su s godinama postale nezamjenjiv dio njegove stvaralačke baštine. Od početka do kraja "Oceania" je sve što "Teargarden" dotada nije bio: iznenađujuće konkretan i kvalitetan presjek Corganova prepoznatljivog izričaja koji je uz manje ili veće stilske modifikacije obilježio stvaralaštvo svih njegovih diskografskih inkarnacija.

Već na samom startu albuma revizionizam se pokazuje kao dobra politika: produhovljena "Quasar", s prepoznatljivim progresivnim ulazom nepokolebljivih bubnjeva i režećih gitara, slobodna je parafraza generacijskog hita "Cherub Rock", s odmjerenim primjesama psihodelije koja je obilježila ranu fazu stvaralaštva benda. Nakon slično intonirane, nešto emotivnije "Panopticon", album ulazi u mirniju etapu koja zvukom mjestimice podsjeća na gotičku elektroniku "Adorea", gdjekad i na Corganov solo album, a ponekad i na srednjostrujaške momente prve "Machine". No riječ je ipak o revizionizmu, a ne o besramnom kopiranju. Svim ovim albumima, ako izuzmemo Zwanov, čiji je pozitivan duh također reanimiran u pjesmi "The Chimera" pred kraj albuma, dominirao je Corganov nepresušni angst, instinktivna reakcija na traume kojima su urodili nesretno djetinjstvo i mučni prekidi te obračuni s prijetvornom konkurencijom, nelojalnim fanovima i izrabljivačkim diskografskim establišmentom. Sikćući 'May the king of gloom be forever doomed' još davne '95., Corgan je dobro znao da tu želju ne bi smio ostvariti: bez tuge i bijesa koji ga konstatno proganjaju on bi napokon bio na znatno boljem mjestu, no njegova glazba po svemu sudeći - ne bi.

U funkcionalnoj vezi i okružen novi(ji)m članovima benda s kojima se dobro razumije i koji doprinosima u studiju i na bini zadovoljavaju njegove nemoguće kriterije, Corgan je danas sretniji čovjek. Na mjestu tinejdžerskog bunta i tjeskobe sada se izmjenjuju sredovječna opuštenost i povremena ushićenost životom, emocije koje s dvojakim rezultatima dominiraju većinom novoga albuma. Prvi singl "The Celestials" manje je uspješan nusprodukt autorove dobre volje: iznenađujuće jednostavna i neuzbudljiva kompozicija čiju banalnost podcrtavaju rutinerski stihovi kalibra 'I'm gonna love you 101 percent, I'm gonna love you til this ends'. Premda se s dolaskom pamtljivog gitarističkog rifa sredinom trajanja pjesma donekle oporavi, "The Celestials" brzo tone u zaborav. Melodije koje je pak nemoguće izbiti iz glave javljaju se paralelno s naglašenim sintisajzerskim dionicama i psihodeličnim prog-rock duhom u pjesmama poput "One Diamond, One Heart" i "Pinwheels", naivnim i umirujućim odama životu i ljubavi kakvima je lider Pumpkinsa i prije bio sklon, makar s nešto većim (i pritom dobrodošlim) ironijskim odmakom. S druge strane, Corganove nerijetko automatizirane stihovne formulacije kojima naginje pod stare dane ipak bolje funkcioniraju uz kompleksniju i glasniju glazbenu pratnju, čemu izvrsno svjedoče "The Chimera" i "Inkless", pjesme koje redom prizivaju u sjećanje najbolje dionice s albuma "Mary Star of the Sea" i "Siamese Dream" te pritom demonstriraju nezanemarive kvalitete ostalih članova benda.

No, nije "Oceania" samo zabava i veselje. U melankoličnom raspoloženju Corgan i dalje uspijeva zarazno lamentirati kao što to čini tijekom devetominutne naslovne skladbe ili sjetno rekapitulirajući majčino bolovanje u pjesmi "Pale Horse". I dok on još dirljivo ponavlja "Please come back, pale horse", teško je ne zavapiti za povratkom dobrog starog Corgana koji bi, izmučen kompleksima, tjeskobom i obiješću, "Oceaniji" podario više ovakvih trenutaka. On sam, međutim, nikada nije ugađao publici niti ikome drugome. "Oceania" je njegova nova mezimica, album koji je nakon prvih pohvalnih reakcija svojih bližnjih i sam reklamirao kao jedan od svojih najboljih. Malo je vjerojatno da će sentimentalni obožavatelj, stasao uz "Mayonaise", "1979", "Thru the Eyes of Ruby", "For Martha", "With Every Light" i tko zna koliko još desetaka glazbenih vrhunaca ovoga velikog benda, slijepo povjerovati u tu Corganovu izjavu. No, razmatrana u zasebnom univerzumu novije Corganove produhovljenosti i smirenoga sredovječja, "Oceania" je legitiman dokaz kako mu još nije nužno tražiti nadahnuće igdje izvan vlastite duše i uskog životnog prostora. Kao što je učinio bezbroj puta prije, Corgan se opet uzdao u sebe i sredstva kojima osobno raspolaže kako bi stvorio, ako ne već remek-djelo po kanonima antičkih civilizacija, onda bar i više nego zadovoljavajući album po mjerilima svoje dosadašnje uglavnom slavljene diskografije.

www.smashingpumpkins.com