Suzdržana i izgleda samo poslovna seksualna tenzija jedinih dvoje članova The Kills, Alison Mosshart i Jamie Hincea, podvučena sudarom gitare i umjetnog bubnja je ono što nosi ovu grupu na sva njihova četiri dosadašnja albuma u zadnjih deset i sitno godina. The Killsi se tri četvrtine karijere vjerno drže primalnog, nokturalnog garažnog zvuka, a samo je prošli album "Midnight Boom" svojim koketiranjem s elektrom odudarao od većine opusa. "Blood Pressures" zvukom nastavlja tamo gdje je duo stao s "No Wow", njihovim apsolutnim vrhuncem i graničnim remek djelom od albuma.

Jedini problem "Blood Pressures" jest da je od "Midnight Booma" naslijedio neujednačenost. Za svaku kontroliranu furioznost "Future Starts Slow" ili vrhunski podrumski blues "Satellite", potkrade se par komada koji zvuče odrađeno što može uzrokovati zasićenje pri slušanju ovako bazično posloženog rock albuma.

Ipak, ukupna ocjena svakako naginje pozitivi poglavito zahvaljujući Alison i njenom samouvjerenom pjevanju koje ne dozvoljava veće padove, već kao i mnogo puta do sada nadoknađuje namjernu instrumentalnu oskudnost koju katkad Killsi jasno prezentiraju slušateljima, kako na studijskim tako i na živim snimkama.

Još kada dotična navuče svoju najbolju Chrissie Hynde crnu majicu na piano baladi "The Last Goodbye" (koja je mogla ljepše leći za kraj albuma al eto nije) jasno je kako The Kills nikada neće biti veliki bend, ali će biti više-manje konstantno dobar.

"Blood Pressures" je stoga reprezentativan album za Killse, vrlo je dobar ali samo na trenutke dotiče vrhunce s "No Wow". Što je sasvim ok.

www.thekills.tv
www.myspace.com/thekills