Gitarist Radioheada se priključio hordi 'zapadnih' glazbenika koji su se odlučili okušati u world musicu samo što Greenwood nije, poput većine drugih, otišao u Afriku, već u Indiju.

Nije se Greenwood u Indiju uputio vođen potragom za duhovnošću, kao što je to desetljećima prije njega napravio njegov sunarodnjak George Harrison. On je tamo krenuo s jasno definiranim ciljem – raditi sa Shye Ben Tzurom čiju je glazbu negdje čuo i u nju se zaljubio te je izrazio želju za zajedničkim projektom.

Ben Tzur sam za sebe ima užasno zanimljivu priču – on je izraelski glazbenik koji je već 15 godina potpuno opsjednut indijskom glazbom. Od kada je u Jeruzalemu čuo nekog indijskog izvođača, odlučio se preseliti u Indiju i tamo se baviti glazbom. No, nije on upao u zamku klasične reinterpretacije tamošnje glazbe. Dapače, u svojem izričaju spojio je nešto što se u Indiji rijetko spaja – mističnu sufi qawwali glazbu i ostavštinu engleske kolonizacije, bollywoodske brass orkestre. U sve je to dodao svoje domaće začine, melodije iz Izraela i okolnih zemalja, pjesme piše na hebrejskom, hindi i urdu jeziku, a vrlo brzo se okružio sjajnim rajasthanskim glazbenicima. Njegov rad je rezultirao s dva prilično cijenjena albuma koja su dobila pažnju svjetskih world music medija, ali i indijskih glazbenika koji su isticali kako je Ben Tzur jedan od rijetkih stranaca koji je istinski ponikao u njihovu glazbu i dodao joj ponešto novo, zanimljivo.

I sada je uslijedio „Junun“, album koji će Ben Tzuru donijeti svjetsku slavu, a Greenwooda potvrditi kao genijalca.

Što je to genijalno napravio 44-godišnji Greenwood na ovom albumu? Prije svega ono osnovno – nije se previše miješao. Odavno su počele kolaboracije 'zapadnih' i 'tradicijskih' glazbenika, a u posljednjih 15-ak godina, širenjem world musica i u mainstream, namnožilo se takvih suradnji. Većina njih nije bila plodonosna, a one najuspjelije povezuje jedna stvar – zapadnjaci su shvatili da oni u takvoj priči ne smiju preuzeti na sebe glavnu ulogu, već biti samo ukras, dodatak, oplemeniti ono što 'izvorna' ekipa radi. Naravno, ako žele snimiti neku vrstu tradicijskog albuma, a ne pozvati autentične glazbenike na suradnju u nekim drugim žanrovima.

Greenwood je na „Jununu“ napravio baš to. Organizirao je cijelu priču, zajedno s Ben Tzurom okupio sjajan 16-člani The Rajasthan Express bend/orkestar, poveo sa sobom u Indiju producenta Nigela Godricha i režisera Paula Thomasa Andersona i krenuo u rad na albumu. Odsvirao je on sve gitarske dionice na ovom materijalu, dodao u poneku pjesmu i elektronske zvuke, ali u naravi je „Junun“ Ben Tzurov album oslonjen prije svega na qawwali glazbu, ali i na druge tradicijske ritmove i melodije s bliskog i dalekog istoka. U naravi je ovaj album genijalan.

Lako se zaljubiti u ovaj album, pogotovo jer je stvarno savršeno posložen. Otvara ga nevjerojatno hitoidna „Junun“ uz koju je nemoguće ne zaplesati. Greenwood je složio nenametljivi elektronski ritam, preko njega se razlila sjajna dionica na trubi Amira Bhiyanija, a kada se Ben Tzur u sve uključi svojim upečatljivim glasom, jasno je da je zvijezda rođena, odnosno da imamo hit. Zapravo, gotovo pa himnu. Sjajno se „Junun“ prelijeva i prelazi iz ritma u ritam, na trenutke vas odvede u dub vode, tu je i pomalo jazzarska solo dionica na trubi, ali sve zajedno je ipak bazirano na qawwali/bollywood muzičkom dijalogu i sjajnom Ben Tzurovom vokalu.

Ako je „Junun“ pokazna vježba kako je zamišljeno da funkcionira ovaj album, ostatak albuma je sve to potvrdio, ali i razgradio te odveo u mnoštvo različitih smjerova. Imamo tako potpuno ogoljene pjesme s jednostavnim ritmom i hipnotičkim vokalom („Roked“), pravu malu vokalnu qawwali radionicu („Eloah“), hitoidne brass pjesme za kulminaciju svih tuluma („Julus“), sjajne instrumentale s flautom u prvom planu („Kalandar“) te mnoštvo hipnotičkih laganih pjesama („Ahuvi“, „Azov“ i posebno „Hu“). Čak i one 'narodnjačke' pjesme („Chala Vahi Des“) ovdje imaju mjeru i zvuče dobro, a posebno treba istaknuti sjajnu „Allah Elohim“ u kojoj Greenwood jedini put nudi radioheadovski gitarski zvuk te završnu „Modeh“ koja na neki način sublimira cijeli album u pet i pol minuta.

Sve je složeno s mjerom, Nigel Godrich je album snimio live i analogno zadržavajući atmosferu sa snimanja koje su obogatile ptice koje su ulazile u njihov improvizirani studio u Jodhpuru, a koje su dobile i svoju pjesmu („There Are Birds In The Echo Chamber“). I on se, kao i Greenwood, odlučio na onaj spomenuti, najbolji pristup – ne miješati se previše, nego samo dati sve od sebe da album zvuči najbolje moguće. A zvuči sjajno. Briljantno čak.

Rijetko kada se dogodi ovakav spoj glazbenika, rijetko se dogodi da neki album praktično nema lošeg trenutka i da u sebi krije mnoštvo iznenađenja. Uzbudljiv je „Junun“, sjajan, poziva na mnoštvo preslušavanja, a ni nakon nekoliko desetaka njih ne dosađuje. Dapače, i dalje raste. Album godine? Zašto ne? Ja u 2015. nisam čuo puno toga uzbudljivijeg.