Recenzije

The Real McKenzies Shine Not Burn Fat Wreck Chords 2010.

srijeda, 21. srpnja 2010

Recenziju mogu početi na dva načina. Prvi je klasični potlistaški – krenem pričati o ljetu, o tome kako, ako mene pitate, upravo ovaj album sažima sve ono što je u njemu važno, a to su otprilike tri P - prijateljstvo, pozitiva, pijanstvo (ovo posljednje ne mora nužno biti uzrokovano nekim supstancama već uživanjem u svakodnevnici, uživanjem koje samo po sebi proizvodi hormone koji imaju učinak bolji od ikakve umjetne stimulacije).

Drugi je da krenem s konstatacijom kako uz nedavno spominjani live album Dropkick Murphysa, čovjeku na playeru u autu ne treba ništa više od ovog livea Real McKenziesa. Vrtiš ih neprestano na repeatu i odmah lakše podnosiš i vrućine i ubode komaraca i sve ta mlada, jedra tijela koja lelujaju pred tvojim ostarjelim očima nad kojima su se nadvile obrve u kojima već duže vremena strši nekoliko sijedih.

Koji god izbor napravio, sigurno ćeš pogriješiti. Em je svima već puna kapa ispovijedi, em je McKenziesima sigurno puno kapa toga da ih se uvijek trpa u isti koš s Murphysima. Samo, jebiga, kad su slični. I jedni i drugi sviraju punk s korijenima u izvornom rock&rollu Chucka Berrya i Creedencea. I jedni i drugi glorificiraju Ramonese i engleski punk, posuđujući od Clasha, Pistolsa, Buzzcocksa i Stiff Little Fingers. Definitivno vole melodiozni pristup modernom punku jednih Bad Religion. Obožavaju The Pogues i lokalne folk heroje. Taj svoj pozitivni, pristupačni i samosvjesni kupus pomiješali su sa zvukovima narodne glazbe svojih predaka i stvorili celtic punk.

Naravno, ima i razlika. Jedni se furaju na Škotsku, drugi na Irsku iako im gajde zvuče identično. I jedni i drugi oblače kiltove, iako McKenzies kao škotski pandan ipak imaju prednost. Jedni su iz Vancouvera, drugi iz Bostona. Murphysi s godinama postaju sve razvodnjeniji, McKenziesi sve smisleniji. A o lovi da ne pričam – dok ovi snimaju live u birtijama, na koncerte Murphsya koji završe kao ploče dolazi desetak tisuća ljudi sa svih krajeva svijeta.

Ali tako vam je to u životu, usporedbe s ''uspješnijima'' su neminovne. Tko od nas bar jednom nije čuo nešto u stilu ''Marko trenira nogomet i ministrant je a ti po cijele dane samo ležiš po kući'' ili ''Matej je upravo svojoj majci kupio mašinu za sušenje rublja a ti nisi u stanju ni svoje režije sam platiti'' ili ''Luka već dobio treće dijete, šta ti čekaš''. Uglavnom, svi možemo suosjećati s McKenziesima koji su zaglavili s ove strane punka iako su praktički krenuli u isto vrijeme kada i Murphysi, samo s potpuno druge strane kontinenta. Umjesto iz Nove Engleske koja je prepuna Iraca, njihov dom je Britanska Kolumbija krcata Škotima.

Vjerni svome stilu koji uključuje stalne turneje po svijetu dogurali su do osmog albuma ukupno i drugog livea. Bend iz Vancouvera svoje je škotske korijene pretočio u vrhunski punk odavno, ali iz nekoga razloga svakim novim albumom smanjuju trenutke sirovosti i slaže sve bolje pjesme kojima se može zabaviti i uho koje nije nužno žanrovski nastrojeno, već samo želi dozu dobre pop rock glazbe. Naravno, poželjno je da to uho ima u blizini nekakva žedna usta.

Tako su zadnja dva albuma za Fat Wreck Chords sažela sve njihove najveće kvalitete (odlični ''Off The Leash'' iz 2008. te prethodnik ''10,000 Shots'' iz 2005.), ali i najbolje pjesme, od kojih je dobar dio završio na ovom liveu. Koji je miks tri luda dana odrađena u izvjesnom klubu u Njemačkoj i u potpunosti je akustičan što samo daje dodatnu draž cijeloj priči. I dalje je prva asocijacija alkohol i veselje, ali samo što umjesto skakanja uokolo i bezgranične energije sve vuče na zagrljaj i ljuljanje s bocom u ruci.

Naravno, iz publike se čuje žamor i svakakvo dobacivanje (nažalost, bez njemačkog naglaska), ali to ne znači da je snimka loše, dapače. Svirka je uhvaćena fantastično, s jednakim naglaskom na ritam sekciju, vokale, akustare, te neizbježne gajde i ostale folk goste poput mandoline i raznih frula. Možda je za nečiji ukus previše laganica, ali teško je složiti unplugged od brzih troakordnih himni. Ima ih i ovdje, i naravno da su prilagođene uvjetima (iako i u ovim verzijama ''Chip'' i ''10 000 Shots'' zvuče kao pravi hitovi), ali folk korijeni ipak imaju prednost pred punk rockom na ovom albumu.

Možda višeglasno pjevanje koje je jedan od zaštitnih znakova žanra celtic punka nekome prije zvuči kao zavijanje bijesnih pasa koji uz to baš i ne znaju zavijati, ali meni osobno to harmoniziranje vokala zvuči savršeno i izaziva jednake osjećaje kao i ono što rade jedni Fleet Foxes. Nije ljepuškasto, ali ispod te svoje grubosti krije zlatno srce i gomile zarazne inspiracije nad kojom kao meštar ceremonije bdije Paul McKenzie, glavni vokal i osnivač benda.

Stvoriti savršenu atmosferu posebno je uspjelo na stvarima poput ''Bastards'', ''Best Day Until Tommorow'', ''Whiskey Scotch Whiskey'' ili ''King O' Glasgow'' koje su zarazne, ugodne i blesave te mame osmijeh na lice. U biti, od uvodne ''Nessie'' do sat vremena kasnije i završnice s klasikom ''Bugger Off'' sve je jednako dobro. Unplugged pijanstvo u svojem najboljem izdanju.

Svaki fan ovoga pod ili nad žanra, kako hoćete, upravo je dobio album koji može rame uz rame ne samo s spomenutim Murphysima, već i s najpijanijim albumom ikada iza kojega, naravno, stoje The Pogues sa svojom live snimkom iz, a odakle drugo nego, Švicarske. Oni manje upoznati s radom McKenziesa imaju priliku čuti dobar dio najboljih pjesama, doduše u nešto drugačijim izvedbama ali s istom dušom. I da, valjda je svim jasno da najbolji bend iz Vancouvera danas definitivno više nisu oni dosadni njonjavci New Pornographers sa svojim art pop maštarijama. Realnost odnosi pobjedu i ovaj put.

www.realmckenzies.com

www.myspace.com/therealmckenziess