Izdavačka kuća Teranga Beat u svojem je kratkom vremenu postojanja postavila neke nove standarde, barem što se tiče predstavljanja izvođača koji su djelovali u Africi 70ih i 80ih godina. Naime, proteklih se godina diljem svijeta pojavljuju izdavači koji sve te afričke izvođače predstavljaju objavljujući različite kompilacije, odnosno reizdavajući originalne albume. Teranga Beat je, slučajno ili namjerno, svoj dosadašnji rad vezala uz do sada neobjavljene snimke pojedinih grupa. Ne znam kako je Adamantios Kafetzis, Grk koji stoji iza ovog labela, došao do tih materijala, ali činjenica je kako je u protekle dvije i pol godine objavio četiri odlična albuma. Idrissa Diop i Guelewar su bili dobar uvod u rad ove izdavačke kuće, ali prava stvar se dogodila s prošlogodišnja dva izdanja - sjajnim "Ndigalom" grupe Karantamba te albumom "Kadior Demb" senegalske grupe Royal Band de Thiès.

Ovaj album snimljen je 1979. godine kada su Royal Band de Thiès već bili dosta popularni u Senegalu, a iz različitih razloga tada nije ugledao svjetlo dana u obliku neke kazete ili eventualnog vinila. Ono što je fascinantno u cijeloj priči je činjenica da je album snimljen uživo i to sa samo dva mikrofona (DJ Lejm ima super ideju da bi trebalo doći do tonca koji je ovo snimao i napraviti intervju u tome kako je to uspio). Još fascinantnije je da se taj nedostatak tehničkih uvjeta na zvuku i ne čuje previše. Naravno da "Kadior Demb" ne može proći kao neki novi materijal, zub vremena se ne može zaobići, ali zvukom se ovaj album ne razlikuje previše od nekih svojih suvremenika.

Najveći razlog tome je činjenica kako je Royal Band de Thiès sjajan bend. Ovaj 9-člani sastav prezentira mbalax, glazbeni stil rasprostranjen u Senegalu u Gambiji, a koji povezuje utjecaj zapadnjačke glazbe s tradicijskim ritmovima i načinom pjevanja. (Kako su se senegalski izvođači, uz one malijske, vjerojatno najviše probili izvan granica Afrike, tako je i mbalax poznatiji u praksi nego u teoriji - nije problem napraviti poveznicu između, recimo, ranijih radova Youssou N'Doura i Royal Band de Thièsa ili drugih senegalskih izvođača). Iako "Kadior Demb" vrvi odličnim gitarskim i možda ne toliko čujnim brass dionicama, najveća snaga ovog albuma leži u udaraljkaškim ritmovima i sjajnom isprepletanju glasova Jamesa Gadiage i Secke, dvojca koji su najzaslužniji za rad ove grupe.

Sam album donosi lijepo izbalansiranu kombinaciju bržih, laganijih i onih 'srednjih' pjesama, a Royal Band de Thiès tijekom cijelog albuma pokazuje kako se sjajno snalaze u svim ritmovima. Uvodni par "Cherie Coco" i "Kouye Magana" s kasnijom pjesmom "Korolober" čini trio pjesama koje se mogu naći u svakom afrobeat setu namijenjenog rasplesavanju publike; laganije "Ma Kodou Deguene", "Sama Yaye Boye" ili "Hommage à Mbaye Fall" u prvi plan ističu odlične vokale, ali prava snaga ovog albuma leži u njegovom središnjem dijelu gdje su se smjestile one 'srednje' pjesme. "Dagath", "Mariama", "Gossar" i "Korolober" odlično miksaju nepravilne udaraljkaške ritmove, prozračne gitarske dionice s lijepim vokalima i zanimljivim brass dionicama. Neočekivane promjene ritma koje znaju podsjećati na Orchestre Poly-Rythmo de Cotonu ovim pjesmama donose poseban štih, a sve skupa je začinjeno malom, ali odličnom dozom psihodeličnih zvukova koje cijeli album dižu na jedan novi nivo.

Činjenica kako je ovaj album ostao neobjavljen i u doba snimanja, ali i u proteklih sada već 10-ak godina koliko traje pomama za afričkim izvođačima samo dodatno potvrđuje tezu kako je Afrika uistinu leglo mnoštva sjajne glazbe. Royal Band de Thiès je još jedan u nizu bendova za koje bi bilo šteta da je njihov rad ostao neprimjećen širem auditoriju.