Za razliku od Explosions in the Skya, Mogwaia i Wilca, Giraffes? Giraffes! ne mogu 'zauvijek snimati iste albume'. U trima linkovima referiram se na recenzije kolege Smaranduja koji dodaje: 'Stara i izlizana špranca na refule zna biti ugodna i inspirativna. Pogotovo kada ju iznova kotrljaju pravi majstori ili kada se ista pojavljuje u nekoj drugoj multižanrovskoj kombinaciji'. Kod math-rock benda koji slovi kao inovativan, to je problematično već na idejnoj razini. Svojim prošlim (drugim) albumom "More Skin With Milk-Mouth (Loves In Heat, 2007.)", Giraffes? Giraffes! su se dokazali na neistraženom teritoriju, snimivši potpuno drukčiji album od prvog "SUPERBASS!!!! (Black Death Greatest Hits Vol. 1)" iz 2005. Time je duo iz Massachusettsa visoko postavio letvicu očekivanja, te je treći album morao donijeti jasniji skok u vidu nekog opipljivog dodatka zvuku, pokojeg novog neočekivanog žanrovskog izleta ili promjene ukupne atmosfere ploče.

Ili pak nečega četvrtog. Ali Ken Topham (bubnjevi) i Joseph Andreoli (gitara) su se odlučili ostati u okvirima prošlog albuma. Proširivši već ustaljenih pola sata ploče s pet na devet stvari, dali su si više prostora za stvoriti tih novih pet brojeva koji su "Milk-Mouth" učinili jednim od najboljih albuma koje sam čuo u zadnjih nekoliko godina. Čak i raspored pjesama na albumu podsjeća na raspored pjesama s prethodnika. Ali uvodne stvari koje nudi "Pink Magick"' samo su sjena epskom rock blow-outu kakav je "When The Catholic Girls Go Camping, The Nicotine Vampires Rule Supreme", na čitavom albumu nema ni upola toliko zavodljivog zastranjenja od svega što ova glazba baštini iz rocka kao što je "Emilie Sagée's Secret", a posljednja "DRGNFKR" ne može ni po vodu najvjerojatnije najljepšem post-rock epu svih vremena "A Quick One, While She's Away".

No sličnostima i neuspjelim pokušajima reprodukcije stare energije unatoč, "Pink Magick" ima i svojih posebnosti. Druga "Scorpion Bowls At The Hong Kong" počinje plesnije nego što je ikoja G? G! stvar do sada počinjala, zadržava groove ali se uspjeva pretvoriti u post-rock dramu, te se nakon nekoliko promjena uspjeva ne izgubiti. Cirkuske "Totally Boneless!!!" i najbolja na albumu "Curse Of The Tooth Nightmare" uz prvonavedenu pokazuju da su novi Giraffesi najbolji kad su najbanalniji. Možda je to posljedica skrašavanja u izričaju definiranom na protekla dva albuma. Pogotovo kad se uzme u obzir da neke od navedenih stvari, s kuliminacijom na "Koscinski's Requiem For A Golden Chariot" na trenutke vraćaju sjećanja na djetinjastu melodramu iščešenih post-rock aseva s prvog albuma, poput "Fucking Ants Man! Where They Coming From? (Let's Hang The Carroll Footnoteitsists)" i "...And Then She Look'd Down And Saw Miniature Houses And Miniature People And Inside The Miniature People Were Miniature Hearts Pumping Blood Through Miniature Veins (Her Mouth Was Watery And Wet)" (iznimno duga imena pjesama su tu u cijelosti jer me plaćaju po kartici teksta).

Na kraju, čini mi se da sam imao podsvjesnu potrebu dodatno kuditi novi album samo da istaknem svoju ljubav prema prethodnome. 'Pink Magick' je sigurno lošija ploča od prethodne dvije a Giraffes? Giraffes! su ostali isti bend koji su bili na prošlom albumu (novi se usput, s ovom kvalitetom materijala nije smio ovako dugo čekati), ali skrušeno moram priznati da: 'Stara i izlizana špranca na refule zna biti ugodna i inspirativna. Pogotovo kada ju iznova kotrljaju pravi majstori ili kada se ista pojavljuje u nekoj drugoj multižanrovskoj kombinaciji'. Zapravo, Giraffes? Giraffes! nemaju što tražiti dalje. Samo možda snimiti nešto nadahnutiji album. Faking 8/10.

www.giraffesgiraffes.com
www.giraffesgiraffes.bandcamp.com