S jedne su strane vječito zadovoljni obožavatelji, a s druge uglavnom lijeni kritičari kojima se lakše nakloniti bendu zbog njegove dugogodišnje dosljednosti, nego napisati nešto konkretno o novom albumu. Na kraju uvijek dođemo na isto. Pearl Jam su super. Ne znam isplati li se uopće ići nekim trećim smjerom ako na kraju uvijek dolazimo do istog zaključka. U tom smjeru redovno ide Pitchfork, ali oni su u tome drski taman onoliko koliko je dovoljno da obožavatelj ubrzo odustane od ozbiljnog razmatranja o stvarnoj kvalitetni izdanja.

Moj je problem što uvijek očekujem previše, a na kraju sam više nego zadovoljan realnim stanjem stvari. To ne znači da sam dobio manje, nego da istinski guštam u onome što bend trenutno nudi. Ispada da i baš nisam u problemu, ali mi nešto ipak nedostaje. Volim vjerovati da tako razmišlja veliki broj dugogodišnjih obožavatelja, ali vjerojatno bih se neugodno iznenadio kada bih istima krenuo razglabati o teoriji kako bi Vedder i ekipa danas ipak mogli snimati zanimljivije albume. Ili da postoje opravdani razlozi zašto im to više ne polazi za rukom kao nekada. Nakon tih rasprava bismo ponovo došli na isto – da nije lako održati bend preko dvadeset godina, odnosno da su Pearl Jam super baš takvi kakvi jesu.

Bome jesu. Ali to mi neće pomoći pri pisanju recenzije. Pogotovo ako računam da sam kao opsesivni obožavatelj pročitao gomilu tuđih recenzija prije nego sam uopće počeo smišljati svoju.

Čak i ona najneočekivanija donosi isti zaključak:

I turned them off before ever tuning in. For all intents and purposes, Pearl Jam were pop music disguised as alternative art and I wanted no part of it. It took 20 years of my life to pass and some personal introspection to convince me otherwise.

/// /// ///

What I naively misconstrued as a major label sham was actually a true collection of musical misfits. Pearl Jam found each other organically, just like our band did. They never wanted to play anything but honest, emotional music, just like our band played. And they're all intensely different individuals, just like our band is.

Lagao bih kada bi rekao da me recenzija Jacoba Bannona za Talkhouse (projekt Michaela "Our Band Could Be Your Life" Azerrada koji svakako morate čekirati više puta tjedno) nije iznenadila i razveselila. I to baš zato što se radi o pjevaču iz Convergea, bend kojega nitko normalan prije njegove recenzije ne bi doveo u korelaciju s Pearl Jamom.

I eto nas ponovo. Pearl Jam su super. To tvrdi čak i lik iz ljute metalcore institucije. Lik koji je od njih zazirao u devedesetima danas uživa slušajući njihov novi album?! Moram priznati da sam ipak malo zbunjen.

***

Ne znam zašto mi već nisu oduzeli fanovski imunitet, ali ponekad u afektu znam izjaviti da su Pearl Jam nakon devedesetih uglavnom snimali osrednje albume. Korektne – rekli bi oni kritičari s početka. Vrlo dobre – reći ću ja nakon što se primirim. Doduše, ako uzmem u obzir sva izdanja nakon devedesetih onda su mi "Backspacer" i "Lightning Bolt" definitivno nešto bolji od ostalih albuma. No, siguran sam da ih jedan Jacob Bannon danas ne sluša samo zbog toga. A još sam sigurniji da vam se neda iznova čitati zašto su Pearl Jam super.

Palo mi je na pamet nešto drugo. Bit ću dosadan na drugi način. Koliko god volim albume kao zaokružene cjeline, njihove pozadinske atmosfere i teme pa čak i umišljeni smisao njihovih prosječnih pjesama, želim detaljno secirati "Lightning Bolt". Ocijenit ću ga! Na ovom svetom mjestu koje se odreklo te zle prakse. I to ne tako da ću mu dati ukupnu ocjenu. Tako bi prošao lišo.

"Infallible" 8.50

Dugo nisu imali toliko dobru "drugačiju" stvar. Možda čak od "You Are" s "Riot Acta". S time da "Infallible" nije nikakav eksperiment koliko ulazak u neki neistraženi pop teritoriji. S jedne strane imamo zloslutni zvuk neidentificiranih perkusija, a s druge nas napada višeslojni U2 refren zbog kojega smo spremni na sve: By thinking we're infallible / We are tempting fate instead

"Sirens"  8.00

U biti van konkurencije. Da nema taj starački radio friendly štih koji na jednom mjestu uspijeva pomiriti Toma Pettyja i Aerosmith (!?), mogli bi ju slobodno nazvati "Black 2". Ali super je što ga ima. 20 smo godina stariji. Vedder u kombinaciji s pogođenim pratećim vokalima Matta Camerona istovremeno zvuči emotivno rastrojen i mudar, spreman na sve da bi očuvao ljubav koja mu život znači. Svaka čast McCreadyiju, ali i Gossardu koji je u pozadini pjesmu obojao u boje posljednjeg ljetnog zalaska. Slomit će vas i ponovo sastaviti svaki put na istom dijelu:  It's a fragile thing / This life we lead / If I think too much I can get over…

"Getaway" 7.00

Klasično da klasičnije ne može biti. Ovakvih pjesama smo se naslušali od "Binaurala" do "Backspacera". Toliko školski da je neodoljiva. Poruka je jasna. Glasati ćete PROTIV: It's ok / Sometimes you find yourself / Having to put all your faith in no fait

"Pendulum" 7.00

Ovako nešto nismo čuli od davnih dana. Kao mutant stvoren spajanjem bijesa s "Deep" i meditacije s "Indifference". Rezultat je pomalo apatično i depresivna stvar, nešto što niste mogli očekivati nakon pop poskočica i akustičnih uspavanki s prethodnog albuma. Vedderu je ponovo udobno na tamnoj strani.  

"Future Days"  6.50

Lijepa ljubavna pjesma. Prvenstveno zbog dirljivih stihova, no nedostaje neki dodatni glazbeni naboj. Da, to više nije onaj Vedder njurgavac koji mrzi cijeli svijet i pomalo ne kuži ništa. Ovaj sada ima dvoje djece i smiješnu sredovječnu frizuru od koje je odustao i Russell Crowe.

"Mind Your Manners" 6.50

Baš me znaju iznervairati Prošle su godine izjavili da će s novim albumom malo eksperimentirati i da će zvuk biti ala "No Code". I onda kao prvi single dobijem nešto što zvuči kao angažirane pjesme koje su snimali dok je u điru bio Bush. Zaluđeni fanovi pjesmu uspoređuju s "Spin The Black Circle", a netko iz benda misli da malo baca i na Dead Kennedys. Nitko nije u pravu, ali bih ipak zaključio da za ovu stvar vrijediti ono staro dobro Bad Religion pravilo: This is just a punk rock song / Written for the people who can see something's wrong.

"Lightning Bolt" 6.50

Podsjeća na rokerskiju verziju "Unthought Known" s "Backspacera". Pomalo baca i na "Wishlist". Dizalica, ali ne s dugotrajnim efektom.

"Swallowed Whole" 6.00

Jasno je da se razvila na ideji koja se bez problema mogla naći na Vedderovom samostalnom albumu "Into The Wild". Nažalost, isporučena tek s pola snage. 

"Sleeping by Myself" 5.50

Ova pjesma zaslužuje puno viši plasman, ali smo mogli i bez nje. Naime, radi se o pjesmi koja možda datira još iz dana nakon Vedderovog prekida s prvom ženom Beth Liebling. Našla se već i na njegovom samostalnom albumu "Ukulele Songs". Verzija s bendom je pogođena, ali s predznanjem ukulele verzije ostatak instrumenata zvuči nalijepljeno i pomalo improvizirano.

"My Father's Son" 5.00

Negdje sam pročitao da ju uspoređuju s "Do The Evolution". Zvuči efektno nakon "Getaway" i "Mind Your Manners" i to je možda jedini razloga zašto ne prebacujem odmah na "Sirens".

"Let the Records Play"  4.00         

Malo se zapitaš kada skužiš da je ovo jedina pjesma za koju je Stone samostalno napravio glazbu. Neuspjela zezancija, odnosno čak i ne zvuči kao zezancija pa mi je još više neugodno.

"Yellow Moon" 2.99

Dosadna pjesma.

***

Totalno me veseli što bi mi sada u nekom paralelnom svemiru Jacob Bannon rekao da brijem gluposti.