The Men su za snimanje posljednjeg albuma njujoršku garažu zamijenili s kućom na planini koja im je umjesto internet priključka ponudila gramofon na kojemu su se nemilosrdno vrtjeli Neil Young i Byrdsi. Iako se "New Moon" prirodnije nadovezuje na prethodni "Open Your Heart" nego na ranija izdanja, njegova isprepletenost utjecajima može biti malo naporna. Strpljivost u ovom slučaju ne bi trebala biti strategija. U pitanju je instinkt. Zato se nemojte dati zbuniti raznoraznim popisima na kojem se istovremeno prepliću Tom Petty, Sebadoh, Sonic Youth, Replacementsa, Dinosaur Jr., MC5, Hüsker Dü … Napadnite prvi ako ne želite da vam se nakon par stvari zavrti u glavi.

Šlampavi country dvokorak nazvan "Open The Door" zvuči kao Uncle Tupelo demo zajebancija i nimalo ne smeta na samom početku albuma na kojemu neće nedostajati neočekivanih poteza. "Half Angel Half Light" kreće s prvim uzletom koji bez obzira na neuvjerljive vokale i još uvijek nedovoljno brz tempo nosi stihove koji pršte zahvalnošću zbog ponovo pronađenog smisla:  I’ve been drinking for so long / I gave up on life, I gave up on song / I’ve been digging a hole in the ground / I’ve been digging until you I found. Vjerujem da će slučajno nabadanje usne harmonike na "Without A Face" i country lo-fi lelujanje s izigravanjem pijanog Paul Westerberga na "The Seeds" zbuniti dobar dio starih fanova za koje se nadam da će im bolje leći očito odavanje počasti Neilu i njegovom Ludom konju. Naime, "I Saw Her Face" zvuči kao kakofonična verzija legendarne Neilove "Ohio" s kojom ovaj bend dokazuje da im nije cilj samo razbacivanje i dokazivanje različitim utjecajima, već da su stare šprance tu kako bi ih se izokretalo i nadopunjavalo novom energijom.

Stari fanovi će definitivno doći na svoje nakon umirujućeg i melankoličnog instrumentala "High and Lonesome" koji dijeli album na dva dijela. "The Brass" melje toliko intenzivno i temeljito da je naprosto nevjerojatno da se odmah nakon nje morate suočiti s najupečatljivijom pjesmom na albumu - "Electric". Do kraja vas mogu zbuniti samo još "Bird Song" koja uzima titulu šlampavije posvete Neilu i "Supermoon" koja donosi monotonu space rock tutnjavu od osam minuta koju ćete vrlo vjerojatno radije proživljavati uživo nego kroz slušalice.

Fora je u tome što "New Moon" traži ushićenje. Njegove pjesme – bile one neartikulirano sirove, sramežljivo šlampave, brze ili spore – zahtijevaju pripitost ili, još bolje, zaljubljenost. Iscijediti će vas i ubrzo umoriti ukoliko niste u odgovarajućem raspoloženju. One nisu tu da bi vas podsjećale, već podrazumijevaju da ste već spremni za akciju i da ćete naredni dan biti grdo mamurni i ponovo spremni za još veću akciju.

wearethemen.blogspot.com