Danas o Liturgyju svatko koga imalo zanima black metal ima mišljenje. Najčešće negativno. O Hunteru Hunt-Hendrixu, čovjeku koji zapravo jest Liturgy, također je svašta rečeno i napisano, a njegove su teorije i ideje o transcendentnom black metalu i nekom apokaliptičnom humanizmu nadugo i naširoko ismijavane. Bedasta laprdanja i pseudointelektualizam neiživljenog i nadobudnog studenta filozofije. Najlakše je tako odmahnuti na nešto nepoznato. Ali nije to uopće čudno. Metal se stilski najčešće pokorava čvrstim pravilima, opirući se promjenama i inovacijama pa je jasno da Liturgy, koji je zvukom tu uvijek pripadao, djeluje blasfemično. Čak i svi silni “avangardni” black metal bendovi koji danas niču zapravo se dadu uredno složiti u pomno etiketirane ladice.

Nije stoga iznenađujuće da je Liturgy vrhunac dosegnuo onog trenutka kada je Hunt-Hendrix odlučio da se skoro u potpunosti odmakne od (black) metala. Tragova tog žanra tu i dalje ima, ali sve skupa toliko je onečišćeno bizarnim i neočekivanim elementima da sličnost prestaje negdje u prostoru ispunjenom tremolima distorziranih gitara. Mehaničko bubnjanje, čudnovate elektroakustične ekshibicije, pjevanja u polufalsetu koje Hunt-Hendrix naziva “repanjem” (podsjeća na Linkin Park!), energičnost, minimalizam, senzibilitet Rock in Oppositiona... sve se to sjedinjuje u zapravo iznimno slušljivoj glazbi. Ne postoji naziv za žanr u kojem se Liturgy sam našao, treba poslušati da bi se shvatilo. Prvo će vas slušanje vjerojatno zapanjiti. Ovo je zaista avangarda. Sve što se od “takvih bendova očekuje” i “kako bi to trebalo zvučati” izokrenuto je i rastureno. “The Ark Work” nositelj je nove, hrabre vizije i svojom kvalitetom dokazuje da je Hunt-Hendrix bio u pravu, neovisno o vrijednosti i relevantnosti filozofije u pozadini. Slično, pomalo je deplasirano pitanje o tome je li dodatni odmak od black metala potaknut silnim bendovima koji su se u međuvremenu pojavili a koji pokušavaju zvučati kao što je Liturgy zvučao na vrlo popularnoj ploči “Aesthethica”. Nebitno je, ali ne isključujem ulogu okoline u stvaranju “The Ark Worka” s obzirom na subverzivnu misiju Liturgyja u kojoj originalnost postaje paradigmom i imperativom. Reakcionarnost je dozvoljena. “The Ark Work” je u svakom slučaju remek-djelo. Album za koji vjerujem da će godinama biti temom rasprava i na akademskoj i na laičkoj, pop-kulturnoj sceni. Riječ je o provokaciji i materijalizaciji određene filozofije, ali i o glazbenom djelu koje stoji samo za sebe i u kojem se može uživati bez poznavanja konteksta.

Hunt-Hendrix je, ako mene pitate, ostvario svoj cilj. Narcisoidan i egoističan? Možda. Možda će njegovi suradnici, gitarist Bernard Gann, basist Tyler Dusenbury i bubnjar Greg Fox, za dvadesetak ili više godina pričati kako ga nikad baš nisu kužili, kako nisu voljeli njegovu glazbu i kako je općenito bio napuhana i nemoguća ličnost. Slično se iz nekih izvora danas može čuti o posljednjoj, najuzbudljivijoj fazi karijere Johna Coltranea. Bend, ovaj album i čovjek iza njega neodvojiva su cjelina. Zaboravimo zato na to što misle metalci, zaboravimo na to što misle kritičari, prepustimo se samo “The Ark Worku” i uživajmo. Neopterećeni očekivanjima budimo svjesni da rijetko kada imamo priliku svjedočiti ovako monumentalno drukčijem djelu i prekretnici, rođenju nečega novoga u muzici.