Joan As Police Woman The Deep Field Reveal Records 2011.
"The Deep Field" nije samo hrabar pothvat, nego i album nakon kojega Joan Wasser aka Joan as Police Woman nikako ne bi smjela ostati samo bivša djevojka Jeffa Buckleya kojoj se prije koju godinu slučajno desio uspješan prvijenac
Zašto je Joan Wasser aka Joan as Police Woman tek u svojim srednjim tridesetima izdala svoj prvi samostalni album? Jasno mi je da su teme s prvijenca "Real Life" iz 2006. u njoj ključale još tamo od kraja devedesetih, ali je manje jasno kako su te potisnute emocije i silni talent izdržali u ulozi vječnog statista.
Veći dio devedesetih provela je u bostonskom bendu The Dambuilders kao violinistaca, a krajem devedesetih svirala je i u bendu The Bastard Souls, projektu Davea Shousea (The Grifters) u kojem su se čak uspjeli mimoići Michael Tighe (svirao na albumu "Grace" Jeffa Buckleya) i Steven Drozd iz Lipsa. Krajem devedesetih Joan se pridružila bendu Antony and the Johnsons i kasnije gostovala na njihovom hvaljenom albumu "I Am A Bird Now". Sredinom nultih ju je u svoj bend pozvao i Rufus Wainwright, a prije nego što je napokon počela aktivno snimati i izdavati kao Joan as Police Woman kao violinistica je gostovala na gomili albuma raznoraznih faca (Sheryl Crow, Sparklehorse, Dave Gahan, ...And You Will Know Us By The Trail Of Dead, itd.).
Vjerojatno je glavni razlog odgađanja samostalne karijere nesretna smrt Jeffa Buckleya s kojim je 1997. bila u vezi. Možda je strahovala da bi joj taj status neopravdano osigurao preveliku pažnju njegovih mnogobrojnih fanova pa je umjesto samostalnog istupa svoje pjesme ipak otpjevala u grupi Black Beetle s kojima nikada nije prevagnula demo fazu.
Iako je njezin prvijenac "Real Life" naredao odlične kritike, nenadano predstavivši svijetu neku novu, super karizmatičnu i talentiranu kantautoricu, svi Jeffovi fanovi dobili su na obdukciju novi komad glazbe u kojoj su se nadali pronaći skrivene poruke preminulom ljubavniku i njegovu veliku sijenu koja upravlja autoričinim ispovijedima. Zasigurno joj nije bilo potrebno posebno predstavljanje, a brzo stečeni obožavatelji već su prepoznali možebitan odgovor na Jeffovu posvetu Wasservoj ("Everybody Here Wants You") u njezinoj "Eternal Flame": „I can't be the lighter , of your eternal flame…“
No, bilo bi nepravedno razloge njezine mikro slave pripisati samo odnosu kojeg je imala s nesretno preminulom legendom s obzirom da je Joan sa svog prvijenca izvukla pet odličnih singlova te da je drugim albumom "To Survive" (2008.) dodatno potvrdila svoj talent. Obožavatelje je nakratko zbunila s albumom obrada (Britney Spears, Public Enemy, Hendrix, Sonic Youth, Bowie…), ali vjerujem da ih je još više zbunila s friškim izdanjem koje je većim dijelom dijametralno suprotno gorkastoj atmosferi s prvog albuma.
Novi "The Deep Field" bi trebao predstavljati konačni preobražaj, njezin pokušaj da se napokon izvuče iz melankolije koja je počela smrdjeti na naviku. Na naslovnici albuma nas dočekuje odjevena kao Wonder Woman iz nekog freak folk sna Devendre Banharta, a album otvara s pjesmom koja veselo najavljuje konačan obračun sa sivim duhovima prošlosti. Ako smo ju nakon prvog albuma mogli uspoređivati s PJ Harvey i jednom Laurom Nyro, sada nam se kao glavni uzori nameću Marvin Gaye, Sly and the Family Stone, Curtis Mayfield i Stevie Wonder.
"Chemmie" je Philly soul hitić u kojem Joan slavi kemijsku reakciju između dvoje ljudi koji se prepuštaju nepripitomljenoj animalnoj privlačnosti, a "Human Condition" je kombinacija Barry White kulerštine (neki ga lik u pozadini besprijekorno skida tokom cijele pjesme) i Joanine čežnje za sretnijim i mirnijim životom: „I smile at strangers knowing it's all alright / When they smile right back at me / I know we agree that good living requires smiling at strangers.“ Na "Action Man" posuđuje malo od Marvina Gayea, a na "Kiss The Specifics" se polagano leluja na rubu ljigavosti. Sve za sreću!
Maglovita psihodelija osmominutne "Flash" pobrinuti će se da zadovoljni ostanu i die hard fanovi zvuka s prvog albuma. No, možda je najveća posveta tom zvuku jezivo dirljiva "Forever And A Year" s kojom Joan pred kraj albuma sve ponovo vraća na nulu. Sav silni optimizam koji ste probavljali kroz veći dio albuma odjednom postaje samo privid, a Jeff Buckley je prisutan više nego ikada u njezinoj diskografiji. Praćena zvukom orgulja Joan pjeva na rubu suza i ponovo dokazuje koliko daleko može otići kada se spusti toliko duboko u najtamnija prostranstva svoje duše, duboko u The Deep Field.
Njezin novi pogled na život možda zvuči plitko, ali ako na ovaj album gledamo iz šire perspektive iz koje sve vidi cijelo njezino stvaralaštvo do danas, onda "The Deep Field" nije samo hrabar pothvat, nego i album nakon kojega nikako ne bi smjela ostati samo bivša Jeffova djevojka kojoj se prije koju godinu slučajno desio uspješan prvijenac. Štoviše, nakon što poslušate pjesme kao što su "Chemmie", "The Magic" ili "Nervous" postati će vam jasno da Joan Wasser nije daleko od radiofonične Leslie Feist.
