Nema niti najmanje potrebe da uopće razmišljam o ikakvom pokušaju objektivnosti kada pišem o novom albumu Belle & Sebastian. To sasvim sigurno ne bi uspjelo, a bilo bi i neiskreno, prokleto nategnuto, glupo i, na koncu, sasvim nepotrebno. Kao da prijatelju pokušavate racionalno objasniti zašto ste zaljubljeni u neku djevojku pa nabrajate kako ima lijepe oči, kako vam se sviđa način na koji popravlja kosu, kako ste očarani njezinim glasom, kako jedno drugome završavate rečenice, kako se potpuno razumijete, kako je ona divna, draga, nježna i posebna i onda se već umorite od nabrajanja i shvatite da ste rekli sve, ali niste rekli ništa. Ništa važno. Zato što je to nemoguće, nemoguće je objasniti ljubav. Ona samo jest. Bez obzira na nas i ponekad nama unatoč.

Da sam ljubav koju sam uložio u ovaj bend kanalizirao prema ljudima sada bih imao više sljedbenika od Brune Šimleše. Dijelio bih savjete i sve. Nisam bio dovoljno pametan. Hoće to kad se zaljubite.

Bilo je toliko ljubavi da se s vremenom morala malo početi tanjiti. Malo, neznatno, ali jest. I nisam ja kriv za to. Ili barem nisam samo ja. Neznatno, kažem, ali čak me i to neznatno uznemiruje. Uznemiruje me iako je logično.

Zato sam novi album doživio kao novu priliku. Kao šansu da ojačamo našu vezu, kao dokaz da je to ljubav koja je vrednija od drugih, ljubav koja traje i trajat će i kojoj mali potresi ne mogu ozbiljnije nauditi. Ključno je pitanje – je li se to dogodilo? Odgovor je da na znam. Nisam siguran. To već govori dosta, ali nikako ne govori dovoljno.

Prvi singl me bio zaprepastio. Taj "The Party Line" sam smatrao neslušljivim i groznim. Okolo sam govorio kako nemam ništa protiv njihovog novog, dance usmjerenja, ali da mi se ne sviđa to što je riječ jednostavno o lošoj pjesmi. Uostalom, od iste je fele (s malo više funka, doduše) "Your Cover's Blown", a nju sam obožavao i obožavam je još uvijek. Zato što je dobra pjesma, jednostavno dobra pjesma.

Drugi singl me umirio. Divna "Nobody's Empire" pruža sve ono zbog čega sam se u prvom redu uopće i bio zaljubio, ali tome dodaje nove elemente. Zrelost je tu, mirnoća, samouvjerenost. Melodija gusta kao med i slađa od njega sto tisuća puta . Stuartovo pjevanje kao njegov sjajan trik, savršeno izbrušeno. Osobna priča o bolesti koja ga je godinama zadržala zatvorenog u kući, a koja je svakom fanu već opće mjesto, samo je dodatni moment. Otkrivanje, razotkrivanje. Konačno.

Mudar je izbor bio s njom otvoriti album. Raskošna je i daje pečat. Postavlja ljestvicu visoko, ali nakon nje može uslijediti bilo što, kao da otvara putove, a smjer će se već nekako sam otkriti. Nakon nje divna "Allie", reklo bi se klasičan B&S za novo tisućljeće. Ne toliko ljepljiv i ne toliko snažan kao neke starije stvari, ali i dalje klasičan. Zamislite to, klasičan! Ne znam jeste li svjesni što to znači, koliko to znači!

I onda evo "The Party Line". Slušao sam je opet. I opet. Mogao bih sada do zore pisati riječ „opet“. Stvarno sam je mnogo slušao, beskrajno mnogo. I na koncu sam uspio. Shvatio sam da sam se varao kada sam mislio da je riješ o lošoj pjesmi. Nije! Odlična je! Ples, ples, ples! Ajmo!

Slijedi nježna elektro numera "The Power of Three" na kojoj je glavno vokalno zaduženje preuzela Sarah Martin i tek se sada, više od desetljeća nakon što je Isobel Campbell otišla iz grupe, pozicionirala kao relevantan „drugi glas“ u bendu, ne samo onaj koji će pjevati prateće vokale, već ponekad, kao u ovoj pjesmi, preuzeti svjetla pozornice na sebe u cijelosti i zaista pokazati što zna. Lijepa pjesma. Lijepa, ali lako zaboravljiva.

"The Cat With the Cream" se također može svrstati u tu kategoriju. Bogato orkestrirana i zanimljiva, ali pomalo nedorečena. "Enter Sylvia Plath" je nekakav techno-pop, gotovo neslušljiv i svakako predug, gotovo sedam minuta u kojima je, barem meni, teško uživati i uglavnom samo čekam da završi. "The Everlasting Muse" opet pokušava biti klasični B&S, ali kao da se to previše trudi. Iako, aranžman je zanimljiv (opisali ga na Pitchforku kao „polka singalong“, a ja tome nemam što dodati, precizno je) i zove na opetovana slušanja. Doprinosi Stevieja Jacksona na ranijim albumima su mi u najmanju ruku bili simpatični, ali "Perfect Couples" smatram suvišnom i mislim da bi album bez nje bio bolji, ruši prosjek.

"Ever Had a Little Faith?" je prekrasna, lijepo bi se uklopila na "The Life Pursuit" umjesto one očajne "Song for Sunshine" koju nikada nisam podnosio.  Na "Play for Today" gostuje Dee Dee iz Dum Dum Girls i njezino i Stuartovo pjevanje lijepo se nadopunjavanju, ona je za ovaj album ono što je Norah Jones bila za prethodni, kul američka gošća zbog koje bi se bend mogao probiti u niše u kojima do sada nije imao pristupa. I jedno i drugo su prilično manjkavi pokušaji, ali ovo je sasvim podnošljiva pjesma, unatoč tome što traje preko sedam i pol minuta i što nema gitara, samo sintesajzeri i ritam mašine u nekom pravocrtnom i predvidljivom techno-popu.

"The Book of You" kao da pokušava pomiriti oba svijeta, novi B&S fasciniran eurovizijom, ABBA-om, sintesajzerima i elektroničkim zvukovljem i onaj stari, sanjivi, koji je spajao folk-pop s natruhama rock and rolla. Rezultat je negdje na pola puta, pjesma je to koja nije sigurna što pokušava biti pa onda ne može biti sigurna niti u ono što jest.

I posljednja pjesma na albumu je na sličnom tragu, "Today (This Army for Peace)" je kao milovanje djevojke koja vam se ne sviđa, ona misli da je nježna, ali je samo dosadna, to je tužna istina.

Zaključak? Ne bi bilo do kraja pošteno reći da sam razočaran jer zapravo nisam previše očekivao. Malo je tužno ne očekivati, ali tako stoje stvari, ako nakon deset šamara očekuješ poljubac nisi optimističan, nego si naivan. Ako bendovi koje voliš objavljuju albume koji ti ništa ne znače i ti očekuješ da će te baš idući oduševiti, znači da ništa nisi naučio.

Mislim da shvaćam Stuartove motive i to ne zato što bih si utvarao da ga poznajem, već zato što su manje-više razvidni svakome tko je pratio karijeru benda. Čini mi se da je ovim albumom htio zadovoljiti sebe i svoju ne tako novu strast prema plesnoj glazbi, ali da je istovremeno htio zadržati stare fanove koji će, bistri kakvi jesu, shvatiti da je B&S oduvijek bio bend koji nudi nešto drukčije, a ovo doista jest nešto drukčije. Istovremeno, mislim da je prilično očita težnja za osvajanjem nekog dijela ili barem djelića tržišta koji je nedostupan kultnim indie bendovima ma koliko kultni bili.

Shvaćam motive, ali me za njih baš briga. Meni je bilo važno dobiti još jedan album koji ću moći voljeti i to se donekle jest dogodilo, ali samo zato što sam tolerantan i dobronamjeran pa sam sklon zanemariti očite manjkavosti. Konačni je dojam da je bend (ili Stuart, kao kolovođa škvadre) pokušao udovoljiti svima, ali na kraju nije uspio zadovoljiti nikoga. Tako to često biva. U savjetima koje je Kurt Vonnegut namijenio mladim piscima stoji i sljedeće: „Piši da zadovoljiš samo jednu osobu. Ako otvoriš prozor i vodiš ljubav sa svijetom, da tako kažem, tvoja će priča dobiti upalu pluća.“

Upravo se to ovdje dogodilo. Prozor je bio preširoko otvoren i Stuartova priča se razboljela. Bude li znakova oporavka bit ćemo obaviješteni na vrijeme.