Kada se za nekoga može reći da se nalazi pri vrhu malijske scene, onda je to definicija uspjeha na world music sceni. Ne znam kako i zašto se svake godine dogodi mnoštvo odličnih albuma koji dolaze iz Malija, ali teško je uopće pobrojati sve velike izvođače koji dolaze iz te zemlje. Kakav god da bi popis sastavljali, Rokia Traoré bi se na njemu trebala nalaziti.

Ova 39-godišnja Malijka pažnju je javnosti dobila još sa svojim drugim albumom, "Wanita" iz 2000. godine, ali njegovi nasljednici, "Bowmboï" i "Tchamantché" su je tek gurnuli među istinske zvijezde. U sada već pravilnom petogodišnjem ritmu, ovih dana se pojavio "Beautiful Africa".

Kako trend produkcije world music izvođača od strane 'rock' glazbenika i producenata ne prestaje, tako je i Rokia Traoré dobila svog mecenu u liku Johna Parisha. Ono što odmah treba reći je da je Parish ovdje igrao na sigurnu, ali možda i najbolju kartu. Dobio je u ruke izvođačicu koja odlično pjeva i svira gitaru, a kao i dobar dio afričkih izvođača, voli miješati zapadnjačke utjecaje i afričku tradiciju. Rokia Traoré će i sama reći kako je odrasla na rocku i kako je to njena prva ljubav. Međutim, kao pripadnica Bambaro naroda, Traore je iskoristila provjerenu formulu te u gitarsku osnovu ubacila zapadnoafričke udaraljka i mantrične napjeve, a na ovom albumu veliku ulogu igra i ngoni kojeg je odsvirao Mamah Diabaté. Sve nabrojeno je na "Beautiful Africa" odrađeno odlično te možemo reći kako smo dobili jednog od pretedenta za titulu world music albuma godine.

"Beautiful Africa" je prilično smiren album. Glavna glazbena nit je oslonjena na blues/rock gitarske dionice, ngoni i udaraljke, a najveću smirenost daje Traoré koja se ne upušta u bespotrebne vokalne ekshibicije nego slušatelja smireno vodi kroz svoju priču. U cijelu tu priču odlično se nadopunjuju pomalo klasično-malijski mantrični back vokali.

Tek poneke pjesme odstupaju od osnovne ideje, ali sve one su odlično nadopunili album. Furiozna orkestralna završnica "Kouma"-e, bubnjarska dionica na "Sikey" ili nešto brža naslovna pjesma ne dopuštaju slušatelju da se uspava. Međutim, najbolji trenutci albuma su ipak nešto laganije pjesme, prije svega "Ka Moun Kè" te sjajna "N'Téri" koja u svojih 9 i po minuta pokazuju Rokiu Traoré u pravom izdanju.

Kao i ostali glazbenici iz Malija, i Traoré se morala osvrnuti na ratna događanja u toj državi. Odlična "Beautiful Africa" možda malo nespretno završava s Traorinom 'volim Afriku' na engleskom jeziku kojeg je koristila samo u ovim angažiranijim pjesmama. Međutim, sve je to puno efektnije ispalo u "Sarami", pjesmi posvećenoj ženama iz Bamaka.

Odavno je već Rokia Traoré probila okvire world music izvođača. Ovaj album je to samo potvrdio, a ovakav spoj rocka, desert bluesa i Bambaro tradicije puno je zanimljiviji od većine recentnih 'zapadnjačkih' izdanja.

www.rokiatraore.net