Sjećam se kad sam prvi put vidio sliku od PJ Harvey. 
Bio je to kaver albuma "Rid Of Me". 
Pomislio sam '...koji smiješan tip...'.
Onda mi je moj prijatelj Tony rekao: 'Flip, to ti je žena.'
Rekao sam 'Jel?! ....koja smiješna žena...'

Polly Jean nije smiješna. Kada stvara muziku ona je smrtno ozbiljna. Beskompromisna. Ja mislim da se nje i Stevo Albini malo boji.

Nedavno sam čitao u Uncutu (časopisu za neobrezane koji nema nikakve veze sa glazbom) da je Stevi draže kad PJ dere po gitari nego kad sjedi za klavirom. E, pa na "A Woman A Man Walked By" Polly ne radi ni jedno ni drugo. Šema stara već 13 godina ponovno je na snazi. John Parish piše i izvodi sve glazbene dijelove, a PJ piše i pjeva tekstove. Nakon prošlostoljetnog "Dance Hall At Louse Point" došlo doba da se ponovno sastajemo. Premda, sastajali su se oni i u međuvremenu. John je sudjelovao na "Is This Desire" i "White Chalk", a Polly na njegovom albumu "How Animals Move". Ipak, kad se nađu na samo dobijete jedan specifični glazbeni jin jang koji se gotovo savršeno (ako uzmemo u obzir da nitko ne bi trebao biti savršen, jer onda zvučiš k'o Sting) nadopunjava.

Čak i naslovnice njihovih samostalnih albuma govore tome u prilog. PJ je '96. bila u sjeni dok se John kupao u svijetlu, Parish nju trinaest godina kasnije nalazi vani i u endemskom izdanju, odjevenu u bijelu haljinu, a on promatra iz mraka.

Dobro to njima ide. Prirodno. Poput dvoje ljudi koji znaju da im je namjenjeno provesti ostatak života zajedno, ali se nikad neće vjenčati, jer to samo birokratska vrpca oko vrata čiste ljubavi koja nema propisani obrazac. 
Kažu da je stvar u povjerenju i poštovanju. To kaže i crna udovica onom svom jadniku prije nego što ga poljubi i pojede. I to je u redu. Kad bi mogao birat neku ženu da me pojede odabrao bih PJ Harvey, jer brijem da bi ona to učinila sa dozom ukusa i melankolije koja bi me katapulitirala u redove svih onih prekrasno tragičnih Oyster Boyevih prijatelja.

Ljepota Polly Jean ne leži u vanjštini. Ona meni nema gracijozne glazbeničke prste. Ima one retro retro (valjda jedini retro koji sada nije in) guste crne obrve zbog kojih sam izgubljen u svijetu stereotipova mislio da je muško. Usta su joj kao i meni malo na hero i to me uvijek podsjeti na likove iz Buck 65 pjesama.

Ovdje je klasična ljepota izašla zapalit pljugu s nekim napadačem srednjoškolske nogometne momčadi (znate, s onim koji fura onu odvratnu talijanku i ima više gela u kosi nego John Travolta na disko natjecanju 1978 (i još jedan u nizu prihvatljivih retro-a)), a mala PJ je ostala u razredu grebat noktima po ploči i palit dnevnike.  
No, za razliku od Talijanka Boya i njegove ispeglane, napuhnute, rokoko šmizle, PJ bih mogao gledati 90 minuta u komadu čak i kako igra nogomet. Ne bi mi bilo dosadno ni na trenutak. Nešto slično sam isprobao na spotu za uvodnu pjesmu "Black Hearted Love" u kojem Polly usred mračne šume dok po njoj pada kiša skače po gumenom dvorcu na napuhavanje u slow motion tehnici. 4:40 minute! Bez problema. Više puta za redom. Dok onaj kmez iz Travisa pita "Why Does It Always Rain On Me?" John i PJ odgovaraju 'Zašto ti po glavi ne padaju komete? Jer ljubav je kraj svijeta, a da kužiš što je uistinu ljubav ne bi postavljao debilna pitanja".

Njihova veličanstvenost je u tome što zvuče kao jedno. Ovo nije neki jadni featuring gdje svako dofura nešto bez da se specijalno uskladio s drugim/om, pa se skuži da netko nije dofuro roštilj i da će se sve morat jest nedopečeno i bljutavo. Ovo je simbioza koja živi harmoničnije nego moruzgva i rak samac.

Sve što još treba je vaše društvo. Jer svi znaju da mizerija voli društvo.

A njihova mizerija je bez iznimke cerek na licu osobe koja stoji pred streljačim vodom obučenim u klaunovska odijela. Suza u oku kad se šalimo na račun vlastitog raka. Život i smrt.

Jin jang.

PJin i Jong.
HAHAHAHAHAHAHAHA

Ps. Fala Chuck.

http://www.pollyharvey.co.uk
http://www.myspace.com/pjharvey
http://www.johnparish.com
http://www.myspace.com/johnparish