Razmotrimo pojave zajedničke današnjem hardcoreu i katoličkoj crkvi:

- starci govore klincima kako da se zabavljaju manje i/ili na pravi način
- dogma se bazira na figuri iz prošlosti koju svojevremeno niko nije slušao (Henry Rollins, Isus iz Nazareta)
- witchunt nevjernika, heretika i separatista

And than, there is the hispter argument.
Postao je utočištem starih, prevaziđenih i netalentiranih. Da, skinny jeans ekipa svira bolje i jebe više. Get over it. Madonna ne trči za Lady Gagom govoreći kako joj je muzika neiskrena.

U žanru koji je pokušao istupiti iz stada, napisano je valjda pet artikuliranih lyric-sheetova u 30 godina, ostalo se svelo na meketanje parola.
'BREAK DOWN THE WALLS!'
Šta?! Gdje?! Neprijatelj prelazi reku?
'NO MATTER WHAT THEY SAY, IT'S ALL UP TO YOU!'
Ko, 'they"?! Šta? Sorry, gled'o sam sise na ovoj drolji.

Većina toga je ionako bila soundtrack za jebanje, nasilje i overall dobru zabavu. Trebalo je tako i ostati.

'We don't care about white 'n black 'n asian (...)
We don't give a fuck about none of that shit.
Come to Cali, we'll. beat. yo. fucking. ass.'
(Crni tip na početku spota za pjesmu "Awake")

Trash Talk su hardcore/powerviolence band na indie labelu. Djeca ih vole, scena ne. (Tačka 3 plus hipster argument.)
Pjesme možda (ko bi to znao?) govore protiv zlog sistema, ali njihova poruka je jasna:
Sjebi se. Izađi. Napravi sranje. Ne stavi kondom. Budi debil. Ostari. Pričaj kako su novi bendovi sranje.
Ili, kraće: "Explode!"
Aura banda dotiče - ne toliko zvukom koliko prijateljevanjem i kurvanjem po magazinima - nekoliko suprotstavljenih i načelno neomiljenih pojava: beatdown HC (Trapped Under Ice), retro HC (Regulations), retro retro HC (Cerebral Ballzy), midlife crisis HC (OFF!), no među svim tim, magazinima Vice i FRONT poznatim bendovima Trash Talk su najbolji.

Poruka je odgovarajuće debilna, ali muzički su Trash Talk, čistim talentom, uspjeli presvirane rifove složiti u svježu formu. Poput legendarno nasilnih nastupa, tajna je u energiji. Albumi su gotovo ADHD kompatibilni. Redenik petardi pod nogama. Sve je gotovo prije nego što stignete pobjeći.
U uvjetno rečeno sporim trenucima još su razorniji: Awake tako neodoljivo potiče na autodestruktivno ponašanje da poželite živjeti u traileru filma "Hobo with a Shotgun".

Većina mladih i opakih bandova nosi taj like there's no tomorrow stav paušalno, poput obaveznih SS DECONTROL prišivaka na ganc novoj Levi's jakni odsječenih rukava, dok istinitost fraze u slučaju Trash Talk uspijeva izbiti čak i kroz (sam) audio zapis.

Pjesma koja zatvara EP, zove se "Gimme Death."
Zašto je hardcore ikad poželio reći nešto više od toga, ostaje nejasno.
Ko želi još jednom čuti "Guilty of Being White", pored "Crucifiction is Now"?!

----------------------

U Bosni postoji izreka i nepisano pravilo: 'Do ponoći zabavna, od ponoći narodnjaci', za one kojima je potrebno par sati foliranja prije nego si dopuste guilty pleasure.
Trash Talk su tačno u ponoć.
Jesu li bolji od Black Flag?
Da.