| AMARANTH - California Demon (Selfreleased 2010.) |
| - Davor Rončević |
| Utorak, 15. Ožujak 2011 |
 Ispada da opet pišem o glazbi o kojoj nemam previsoko mišljenje. Prihvatio bih kad bi se reklo da opet pišem o lošoj glazbi. Ako se tomu doda i činjenica da je ovaj album izdan sredinom prošle godine, te to da nisam siguran ni koje je točno moje mišljenje o njemu, prihvatio bih i to da bi bilo bolje da sam ga preskočio. No pišem jer sam ploču u zadnjih skoro mjesec dana koliko je prošlo otkada sam je prvi put čuo, slušao iznimno puno za jednu ploču za koju ne mogu reći da mi je stvarno dobra. Nisam odmah bio siguran hoću li ju recenzirati, pa sam ju slušao ne bi li odlučio. I dalje nisam posve siguran da je vrijedna pisanja, ali ju nakon prva dva puta sigurno nisam slušao radi recenzije na pot listi.
Kako bilo, Amaranth je novi bend/projekt Spencera Seima i Aarona Rossa. Spencer bubnja a Aaron svira gitaru i midi pedalu/nožnu klavijaturu. Spencer je znan kao gitarist spastičnog math-rock benda Hella te bubnjar benda The Advantage (benda koji obrađuje glazbu iz starih Nintendovih igrica). Aaron je pjevao na jednom albumu Helle i ima solo folk ploču "Shapeshifter, Grass Roots Record Co., 2007.". Ploča na kojoj se ovaj dvojac prvi put susreo, "Hella - There's No 666 in Outer Space, Ipecac, 2007" nije dala naslutiti projekt poput Amarantha. Dala je naslutiti nešto grozno poput Helle iz razdoblja u kojem je nastala (nije da sam fan ostatka Helline diskografije, ali ne mogu poreći da me prvi album svojedobno iznimno zabavljao). Kada se vijest o albumu pojavila na blogovima i forumima, pretpostavio da će album biti zvučati loše poput većine (čast iznimkama) brojnih novih bendova/projekata koje imaju veze s Hellom. No mislim da su mi predrasude ovaj put išle na ruku, tj. da je dobro što album nisam poslušao kada je izašao i što sam uspio zaboraviti na njega do prije mjesec dana, jer tada sam ga poslušao bez očekivanja. A 'hype' i očekivanja su mi zagadili mnoga uvodna preslušavanja ploča. I pretpostavljam da "California Demon" ne bi bio iznimka. Ovako sam album slušao bez razloga i predrasuda. U početku sam ga slušao kako bih ga recenzirao, nakon toga su mi redom "All My Tribulations", "California Demon", "Fools Gold", "The Darwin Blues" i "Jung at Heart" počele ulaziti u uho. Na kraju mi je "California Demon" (donekle paralelno s Aaronovom solo pločom) postala jedna od onih ploča s kojima sam srastao. Ploča koju vrednujem na nekoj privatnoj razini, ploča koja se dotakla mojih fetiša, hireva i podvojenosti. A to je teško dopustiti ploči kod koje postoje očekivanja. Također, u tekstovima i imenima pjesmama gotovo je nemoguće razlučiti besmisao od višeznačja i puke igre. Ta besadržajnost, ili barem neizravnost sadržaja sigurno je pogodovala goreopisanom doživljaju ploče. Za kraj, valja istaknuti i očite mane albuma. Pjesmama koje sam nabrojao u prethodnom paragrafu mogu dodati još "The Tao of Jones" i "Hail Mary2, što će reći da ću pri slušanju odmah preskočiti pet od dvanaest stvari. Također, nadosnimavanjima i Rossovoj pedali unatoč, pjesmama fali instrumenata. Upravo snimaju novi album u pravom studiju s pravim producentom, pa će valjda i tome doskočiti i uspjeti snimiti materijal u duhu koji su i ganjali, onom klasičnog rocka (ili barem vlastite interpretacije istoga). 
|