''Rock Formations'' je ploča s deset stvari ogoljenih od svake suvišne stilizacije. Rifovi i fraze koje mogu povući pjesmu do kraja bez kalkulacija s groovom i bez potrebe za solom nakon kojega bi uslijedilo pražnjenje ili kako već. Sva je sila da je proniknuti u evoluciju Yawning Mana iz ove moje pozicije nemoguće, no ne mogu se oteti dojmu da je taj album vrhunac zrelosti benda. Favoriti poput, ''She Scares Me'', ''Stoney Lonesome'', ''Sonny Bono Memorial Freeway'' i ''Crater Lake'' kao rock kompozicije djeluju potpuno dovršeno i opravdano samouvjereno, kao da su nastali u kasnim pedesetima. Ne znam je li ime albuma izabrano zbog geološkopetrološkog entuzijazma ili se trio potheada iz pustinjskog gradića imena La Quinta u Kaliforniji (nation's leading golf destination, kaže Wikipedia) osjetio pozvanim 2005. nanovo otkrivati svijetu rock glazbu, ali naziv stoji iz kojeg god se kuta gledalo.

''Nomadic Pursuits'' je u osnovi nešto ujednačeniji album od službenog prvijenca, no to se nekako i očekuje od drugog albuma. Prva primjetna novina jest melodičnost uvodne ''Camel Tow''. (digresija) To podsjeća na često viđene slučajeve u kojima bendovi valjda steknu samopouzdanje s prvim albumom pa se na drugom ili trećem okrenu podrobnijem istraživanju melodija. Valjda je problem u dojmu da je rock temeljito istražen izričaj, pa posoji inflacija bendova koji se čvrsto drže svojih posebnosti i stvaraju hermetične ploče čija je vrijednost individualnom slušatelju često apsolutno jednaka njegovoj sklonosti ka izričaju benda ili kako već (u takvu ladicu bi upala većina glazbe koju ja slušam). Ali pretpostavljam da svaki glazbenik ima nešto što bi se nazvalo strahom od prepoznatljivosti melodije. Isto je s pisanjem tekstova za pot listu. Lakše je pisati prog i tiskati sadžraj u što manje prostora nego pisati u kakvoj milozvučnoj melodiji i cijelo vrijeme se bojati toga da si sličnu melodiju fućkao jučer, ili još gore da ju je fućkao netko drugi. I sama ova opaska je opterećena tim istim strahom.

Što se tiče Yawning Mana i ''Nomadic Pursuitsa'', toga nema. Dojma sam da se tu radi o nepamćenom uspjehu skupine glazbenika koji su se što zajedno što samostalno kalili 19 godina, i uz savršen omjer profesionalizma stečenog u drugim bendovima i sviranja za gušt u matičnom uspjeli snimiti dvije poprilično različite, a nevjerojatno fokusirane i dobre, te ''svježe zvučeće'' ploče kao što su ''Rock Formations'' (i izvrstan prateći mu EP ''Pot Head (Alone Records 2005.)'') te ''Nomadic Persuits''. Čovjek bi očekivao da će usviranost ići nauštrb kreativnosti, ali oni su oba puta su oduševili. No u svakom slučaju, moje dvije lipe su sljedeće: ne sjećam se kad su me dvije uzastopne ploče istog benda toliko oduševile i općenito kada sam bio toliko trenutno oduševljen nekim novim otkrićem. Ostaje samo vidjeti koliko će oduševljenje potrajati i hoće li se zvuk Yawning Mana izlizati u slušalicama.

www.yawningman.com
www.myspace.com/theyawningman

Pisali smo i o: