Čak i mimo Baltimorea i mogućih nedosljednosti u njegovu imidžu, Victoria Legrand i Alex Scally nadahnuće pronalaze u kontradikcijama. Oformivši bend 2005. nakon godina druženja, nadjenuli su mu ime Beach House, kao da će na sebe preuzeti ulogu branitelja i nastavljača sunshine-pop tradicije. Ali, umjesto razdraganih pop pjesmuljaka o bezbrižnom životu i ljetnim ljubavima, Beach House su već na svom istoimenom debiju oslikali mračniju alternativu pop univerzuma: Alexov instrumentarij ritam mašina, klavijatura, orgulja i distorziranih gitara savršeno je upotpunjavao Victorijinu sjetnu interpretaciju nimalo idealiziranih životnih i ljubavnih pripovijesti.

Istovremeno magnetično lijepa i tjeskobna, atmosfera ljetnikovca u koji nitko već godinama nije kročio i u koji se sunčeve zrake ne probijaju zbog navučenih zastora i guste paučine, krasila je i besprijekorni "Devotion", drugi album benda, artikuliraniji kako u idejama tako i u izvedbi, no u suštini dosljedan prvijencu. Na kraju krajeva, iz pronađene udobnosti snene letargije nije se ni lako ni poželjno izvući, pogotovo ako ona rađa takav umjetnički plod.

Ali monotonija ubija, a Victoria i Alex su se prije ili poslije morali suočiti s pitanjem kako dalje. Kako napraviti isto, ali bez ponavljanja ili kako se promijeniti, a ostati vjeran sebi? Kao i mnogi drugi koji su se prije njih susreli s egzistencijalističkim pitanjima, uputili su se u crkvu. I to u crkvu preuređenu u glazbeni studio. Bez dubljih introspekcija i krize identiteta, bend se podvrgnuo elegantnoj transformaciji i, ponudivši učinkovit odgovor na postavljena pitanja, snimio svoje dosad najbolje ostvarenje.

Nije samo stvar u tome da je album "Teen Dream", uobličen dinamičnijom produkcijom, raznovrsnijim aranžmanima i svakako bržim tempom, znatno lakše probavljiv i slušljiv, već raspolaže i nekima od njihovih najboljih pjesama. Novozadana forma dodatan je podstrijek veličanstvenom Victorijinom glasu, ali i njezinim dirljivim lamentacijama koje na ovome albumu, usprkos pozitivnijem ozračju, zvuče bolnije nego ikada prije. Sve prijašnje usporedbe Victorije s Nico sada padaju u vodu; uz instrumentalne vrhunce poput refrena veličanstvene "Walk in the Park", ona je danas ni manje ni više nego razumljiva Liz Fraser – žena koja je postala ultimativni autoritet u melodiozno-vokalnoj artikulaciji emocija.

Beach House su s ovim albumom definitivno postali punoljetni, i pritom su pokazali kako su osim ideji stalnog artističkog napredovanja skloni i komercijalnom uspjehu. No čak i kada pokušavaju skladati nešto što bi u njihovoj pomaknutoj percepciji nalikovalo pop hitu ("Norway" je nemoguće izbiti iz glave), oni ostaju ono što su oduvijek bili: dvoje baltimorskih frendova koji uporno vjeruju kako se, umjesto na ulicama velegrada, nalaze u nekom vječno uspavanom ljetnikovcu.

www.myspace.com/beachhousemusic

www.beachhousemusic.net

Album tjedna 26.12.2009.