Odmah na startu moram priznati kako nikada nisam bio pretjerano lud za ovim bendom. Kužim kako ga gomila ljudi voli zbog specifične atmosfere, prihvaćam kako su kvalitetni i cijenjeni kao rijetko originalan indie rock bend. Ali jednostavno, nikada nismo kliknuli. A, kao što znamo, mogu svi atributi biti idealni, mogu sve stvari biti besprijekorno posložene, ali ako nema onoga osjećaja da je to - to, zaludu sve. Takva je jednostavno ljudska priroda.

Odbacimo prvi album koji je ionako tek mali nedorađeni putokaz stvari koje dolaze i ispada kako su Black Heart Procession vrlo rano nudili sve potrebno. Na drugoj ploči, njihova kombinacija sjetne atmosfere, dramatičnih momenata većih od života, valjajućega ritma bližeg nekakvom lounge jazz sastavu nego rock bendu te prenakićenih aranžmana gitare, klavira i orkestracija, jednostavno je eksplodirala u začuđujuće kompaktnoj i smislenoj zvučnoj slici.

Iako je na prvi pogled bilo očito da se radi o bendu koji je u potpunosti stil, bez ikakvog relevantnog konteksta ili sadržaja koji bi mogao predstavljati nešto veće od samog zvuka koji se širi sa njihovih albuma, taj stil je bio dovoljno zanimljiv da ih pretvori u bend koji nešto znači. Caveovsko-Cohenovske teme ljubavi i tame te non-easy listening zvuk, koji im je davao šarm alternative, ipak nisu bili dovoljni da me zakače.

A nisu, jer skoro sat vremena dug album mora pasti pod težinom monolitnoga zvuka, koji prema kraju postaje sve monotoniji. Nekoliko pjesama se ističe, ali to je premalo da bi cijelu ploču diglo iznad kategorije zanimljivog, ali ne i u potpunosti realiziranog materijala. Ista priča je i s kasnijim albumima. Doduše, treći nema čak ni tu jednu pjesmu iza koje bi se sakrio, a četvrti, s konačno pravim naslovom, za razliku od dotadašnjeg brojanja, znan i kao "Amore Del Tropico", praktički je nešto dotjeranija i manje alternativna verzija drugoga. Ima nekoliko pjesama koje odskaču od gotovo istoga tona koji se proteže albumom, s tim da su sterilnije i prilagođenije prosječnom slušatelju. Gotovo da u tim bluesy rock vodama više zvuče kao Cousteau, jedan ljigavi i nebitni bendić, nego kao slični kasniji sljedbenici Cave/Cohen šamanizma tipa Tindersticksa ili Twilight Singersa.

Slijedeći album, "The Spell", donio je opet gomilu istoga, samo što su ovaj put stvar spasili darovavši svijetu svoju najljepšu pjesmu i jednu od najboljih stvari proteklih 10 godina u indie-šmindi krugovima. Tragedija je da jedna rasna pjesma poput "The Letter" biva zakopana i poznata samo deprama sklonim snobovima, dok ostatak kolektivne svijesti nikada neće imati prilike čuti savršenu žalopojku nesretne ljubavi kakvu se ni Cave, MacGowan i Cohen ne bi stidjeli otpjevati u tercetu.

Realno, u ovoj fazi karijere, očekivati nešto više od ove ekipe iz San Diega, bilo bi kao da očekujete da jedan veteran nakon dvanaest sezona opet zaigra kao u najboljim danima (ova opaska uopće nije ovdje da bi se iskoristila prilika ukazati na štetu koju je vrijeme napravilo na Timu Duncanu i Kevinu Garnettu). Sve što BHP mogu ponuditi je opet gomila istoga, plus eventualno jedna-dvije pjesme za solidan best of jednoga dana.

I znate što, na kraju krajeva, to uopće nije loše. Jer nekakvi radikalni rezovi učinili bi od njih tek još jednu grupu spremnu na sve ne bi li ih nešto sjajnije obasjala svjetla pozornice. Ovako, i dalje je to isti sastav u kojemu uživa nekolicina, ali koji mi ostali moramo barem respektirati. Jer, ma koliko mala potražnja bila za tim što oni proizvode, BHP barem proizvode, a ne tek dilaju postojeće vrijednosti gledajući samo kako bi nekoga prevarili radi vlastitog probitka.

Da, trebalo bi reći nekoliko stvari i o albumu. Nažalost, poslušao sam ga tek par puta te još nisam spreman izdvojiti pojedine pjesme kao antologijske. Ono u što sam siguran je da nema stvari u rangu "The Letter", ali to nisam ni očekivao. Minutaža se kreće oko klasičnih sat vremena, dakle pažnja popušta negdje nakon pete pjesme, ako u međuvremenu niste zaspali. "Rats" se čini zanimljivom stvari, "Forget My Heart" je definitivno uhu najugodniji moment, ali ako bi ovako nedovoljno inspiriran već morao donijeti neki zaključak, rekao bih da je 'šestica' slabiji album od "Amore Del Tropico" i 'dvojke' u ukupnom zbroju, ali i da zaostaje za "The Spell", samo zato jer nema udarnu pjesmu na repertoaru. Riječ je, dakle, o zlatnoj sredini koju će znati cijeniti fanovi. Svih četrnaest. A mi ostali i dalje se možemo nadati kako će jednoga dana netko složiti kvalitetnu retrospektivu indie benda koji nikada nije imao svoj trenutak slave. Dok čekamo, i dalje ćemo s "The Letter" ukrašavati svaku kompilaciju iz domaće radinosti namijenjenu nešto intimnijim trenutcima.

www.myspace.com/theblackheartprocession
www.theblackheartprocession.com