Kultni albumi

TALK TALK Spirit of Eden Parlophone, EMI 1988.

četvrtak, 14. veljače 2013

Hvalospjevi o "Spirit of Eden" više nisu rijetka pojava, ali mi se ponovo čini da put kroz taj album još uvijek nije skroz prohodan. Čak i danas kada imamo gomilu ljudi koji padaju na koljena slušajući drugi album Bon Ivera. Ne mislim da je Mark Hollis pretenciozan kao Justin Vernon. Mark je jednostavno pretenciozniji ako je u pitanju "Spirit of Eden"

Bilo je to najkraće morsko ljeto mog života. Tek danas kužim koliko sam ga dobro potisnuo u sjećanje kada više ni ne znam da li je bila 2006. ili 2007. Tek mi je kasnije postalo jasno ono što sam majstorski ignorirao cijeli srpanj i dobar dio kolovoza, taj osjećaj beznađa u zaustavljenom vremenu zagrebačkih pustih ulica, ta besmislena zabluda da sam pred nekim vrlo važnim izazovom, da će me to predugo odgađanje godišnjeg na kraju učvrstiti. Doduše, istina je da sam sam sebe uvjerio da baš i ne mogu na godišnji, a u biti nisam imao muda da samo odem i sve prepustim slučaju (ili nekom kompetentnijem i otpornijem kontinentalcu koji nije toliko razmažen moren i ljetnim lješkarenjem). Bio sam mlađi i nije još bilo krize. Nisu baš ni trebala neka muda. No, kao što to inače biva, umjesto rock akcije izabrao sam durenje, izabrao sam biti žrtva. Srećom, bio sam u najboljem anti-ljetnom društvu. Toliko anti da me jednog od tih paklenih dana ta legenda skoro ubila svojom suludim anit-ljetnim obredom. Umrijeti u Savskom Gaju usred ljeta.  Brrrr….

Da Ivice, taj si mi dan nakon ručka poslužio vrući zeleni čaj koji sam ispio toliko brzo da sam u roku od par minuta i ja pozelenio, ali nekako mi se nije isplatilo riknuti od toplotnog udara baš u trenutku kada si mi po prvi put puštao "Spirit Of Eden", uvjeravajući me da je "The Colour of Spring" u biti najbolji album te da je "Laughing Stock" bolji od svih generičkih post-rock sinusoida koje sam onda obilato i bezglavo konzumirao. Naravno, bio si svjestan da moje VH1 predznanje seže do "It's My Life" i "Such a Shame" te da su sigurno posrijedi i poneke predrasude pa si raskrinkavanjem istih pospješio efekt iznenađenja bendom koji je u biti živio dva života.

Ivica A. aka Naranča taj mi je dan osim šalice vulkanske magme podmetnuo i Talk Talk. Prodao mi je već dobro poznatu foru kako su dva albuma s kraja karijere tog synth pop/new wave benda na neki način preteča post-rocka. Znao je da će tu foru lako prodati i, ono što je najvažnije, znao je da mogu fino i kvalitetno potiskivati te da ću tu večer sigurno besciljno pedalirati zagrebačkim ulicama, slušajući albume koje nikako nisam mogao razumjeti. Doduše, mislio sam da razumijem atmosferu koja se na albumima "Spirit of Eden" (1988.) i "Laughing Stock" (1991.) tih dana logično nadovezivala na otuđenost koju sam onda krivo tumačio uvjeravajući se da je moj ostanak u Zagrebu mudra i požrtvovna odluka. Pjesme su definitivno nudile odličnu podlogu za nove spoznaje i kontemplaciju, ali čini mi se da su ti albumi onda za mene bili samo izlika uz koju sam lagodnije okretao leđa svim ondašnjim nesigurnostima. Mjuza je baš najbolji frend!

Ubrzo nakon tog ljeta naučio sam obožavati skoro svaki od pet studijskih albuma čudnovatog benda Marka Hollisa. No, od onda kao da je i reaktualizacija njega i njegovih Talk Talk dobila novi zamah. Ne toliko uspješan koliko ponovo zanimljiv onima koji će se na bend nasukati preko neke zaobilazne priče koja nije uključivala već spomenute najpoznatije hitove "It's My Life" i "Such a Shame". Osim što su iz izdavačke kuće EMI uvijek znali izvući novac na račun starih hitova nemilice objavljujući razno razne kompilacije, o Talk Talk se u nultim godinama sve više pričalo u kontekstu tog neočekivanog prevrata na samom kraju karijere koji je, uostalom, bio i ključni razlog razlaza s izdavačkom kućom. Ekipa s Pitchforka je posljednji album "Laughing Stock" smjestila na visoko 11. mjesto najboljih albuma devedesetih, da bi ga nakon što je krajem 2011. reizdan na vinilu nagradila s Best New Reissue i desetkom. Prošle je godine izašla i knjiga "Spirit of Talk Talk" uz koju je izašao i dupli album obrada (Jason Lytle iz Grandaddy, Joan As Police Woman, Sean Carey iz Bon Iver, Goldheart Assembly i mnogi drugi.) Zato nije ni čudno da je početkom ove godine EMI ponovo objavio "Natural History - The Very Best Of Talk Talk" i da je osim te stare kompilacije dobro poznatih hitova plasirana i ona alternativna nazvana "Natural Order 1982 – 1991" koju je u suradnji s izdavačem sastavljao i sam Mark Hollis.

Minimalne su i skoro nikakve šanse da će ta brzo zaboravljena strana karijere ikada biti masovno slavljena kao hitovi s "It's My Life" (1984) i "The Colour of Spring" (1986.), ali bilo bi i glupo tako nešto očekivati od potpuno apartnih albuma kao što su "Spirit of Eden" i "Laughing Stock". S druge strane se teško ne prepustiti mitu o bend koji je nestao nakon što je snimio dva fascinantna albuma koja izdavačke kuće nisu znale prodati, bendu koji je nakon tih albuma odbio svirati uživo i odlaziti na turneje.

At the time when the pop interview consisted of total inanity, Hollis veered towards insanity. Instead of being preoccupied by synths, haircuts and cocaine, he told everyone who listened that his favourite singer was Otis Redding, his favourite songwriter Burt Bacharach and his favourite band Can. Hollis immediately got a reputation as a misery guts, but didn't care. He was entirely focused on the music. "Wherefore art thou Mark Hollis?" guardian.co.uk

Već je na snimanju "The Colour of Spring" sudjelovalo 16 ljudi, a sam "Spirit of Eden" sniman je godinu i pol dana s gomilom muzičara. Teško da je nakon snimanja uopće postojala šansa da se slagalica ponovno složi i rezultira savršenom elegancijom kojom "Spirit of Eden" zrači bez obzira na činjenicu da su sitničavost i sklonost eksperimentu i improviziranju (izdavač je na račun uspjeha prijašnjeg albuma bendu osigurao oveći budžet i potpunu slobodu) natjerali Marka i ekipu da pjesme slažu od raznoraznih dijelova. Tu kombinaciju rocka, blusea, jazza, klasike i ambijentalnih atmosfera kasnije su neki prozvali početkom post-rocka i zvukom koji je indirektno utjecao na Radiohead, Sigur Rós i koga sve ne. No, tako nešto mogu sada tvrditi samo neozbiljni amateri poput mene. Zapravo se samo nekolicina na vrijeme ozbiljno pozabavila drastičnom promjenom koja se desila na "Spirit of Eden".

Bendu ne možete zamjerati zbog suviše pretencioznosti i postprodukcijskog namještanja jer je konačan proizvod u savršenoj ravnoteži. Svi tipkači, puhaći, gudači pa čak i crkveni zbor su idealnoj sinergiji s Markovim pjevanjem, a rezultat su kompozicije koje prolaze kroz razne zaplete i rasplete koji nimalo ne kvare jedinstvenu atmosferu. Pjesme su kao molitve, kao nešto nakon čega se glazbeno nema više što reći iako sve ostaje lebdjeti u zraku. Na kraju krajeva, kao djelo zbog kojeg će vas većina zaboraviti i kao dokaz da prevelika sloboda može biti pogubna. Čak i kada zbog nje radimo lijepe stvari. Take my freedom for giving me a sacred love... pjeva Mark, tip koji se na prozivke o prereligioznim temama s albuma proziva ateistom humanitarcem, jer njegova je čežnja za vjerom puno veća od samog prakticiranja i prepuštanja vjeri samoj.

Talk Talk su zbog albuma i drastičnih odluka nakon objave završili na sudu s izdavačem što je rezultiralo prekidom ugovora i potpisivanjem kratkotrajnog ugovora s Polydorom koji je morao preživjeti još drastičnije zahvate na posljednjem albumu "Laughing Stock". Nakon toga bend se rastao, a Mark se ukazao još jednom 1998. sa samostalnim albumom u sličnom tonu. Bubnjar Lee Harris i basist Paul Webb osnovali su bend .O.rang, a posljednjeg pamtimo i po suradnji s Beth Gibbons na zajedničkom albumu "Out of Season" (2002.).

Hvalospjevi o "Spirit of Eden" više nisu rijetka pojava, ali mi se ponovo čini da put kroz taj album još uvijek nije skroz prohodan. Čak i danas kada imamo gomilu ljudi koji padaju na koljena slušajući drugi album Bon Ivera. Ne mislim da je Mark Hollis pretenciozan kao Justin Vernon. Mark je jednostavno pretenciozniji ako je u pitanju "Spirit of Eden" koji je sam po sebi van konkurencije, još uvijek nedokučiv i s mističnom karizmom koja mu sigurno garantira sporo i lijepo starenje. "Laughing Stock" je još veća opskura. Koliko god Pitchfork bio u pravu.