20. Sturgill Simpson – A Sailor's Guide to Earth (Atlantic)

Ovaj album je neotradicionalizam par excellence, bar što se tiče tekstualnog predloška. Muzički je to soul album sa primesama countryja, pre nego obrnuto. Kada se porede prvi Sturgillov album, "High Top Mountain" (2011.), drugi, "Metamodern Sounds in Country Music" (2014.) i treći, "A Sailor’s Guide To Earth" (2016.), konstantna je jedino promena. Prvi je bio klasični country album koji je u baladama vukao čak na Ricky Van Sheltona a u bržim stvarima na Dwight Yoakama, na drugom je kreirao vlastiti izraz baziran na klasičnom countryju sa povremenim ispadima rock gitare za koji sam mislio da će ga u budućnosti razvijati i dalje usmeravati ka rock publici koju je počeo da pridobija, u trećem je napravio preokret i otišao u soul. Volim ovakva iznenađenja, posebno kad se korišćeni žanr izvodi sa posvećenošću i razumevanjem. Ipak, mislim isto tako da je ovde muzička soul podloga nije njegovo trajno opredeljenje već je izabrana da dočara nježnost i ljubav koje Sturgill oseća prema svom tek rođenom detetu a kako ćeš bolje iskazati nježnost i ljubav nego soulom. Čak i ako ne dele Sturgill Simpsonov pogled na svet ovo je obavezno štivo za mlade očeve (Emire! Dražene!). [cijela recenzija] (Srđan)

19. Anohni – Hopelessnes (Secretly Canadian/Rough Trade)

Da Trump nije ništa veće zlo od bilo koje prethodne američke administracije već samo nastavak jednako štetne i razorne demonstracije sile struktura moći reći će vam prilično direktno i doslovno ANOHNI, najhrabrija i najsubverzivnija, bar po mom mišljenju, aktivistica među američkim glazbenicima. Ovaj “Beznadni” album je toliko predivan, glazbeni tour de force epskih razmjera, omotan debelim slojevima strave i užasa, dok prepoznatljivi glas ANOHNI blista te svojom ljepotom nadilazi sav taj košmar o kojem pjeva. Njen glas je glas Zemlje koja plače, nažalost pretiho i nadglasano dronovima, plotunima i vriskovima žrtava. U tim trenucima se tješim kako još ima nade za nas. Ovo je jedini pravi soundtrack za smak svijeta. Raspalite na najjače dok sve ne ode u p.m. (Vlado)

18. Dinosaur Jr. – Give A Glimps Of What Yer Not (Jagjaguwar)

Od ponovnog okupljanja Dinosaur Jr. zapravo su snimili album u nastavcima. Ne može se zapravo ništa novo napisati, osim da su dosljedno vrlo dobri do odlični. Da ne tupim o gitarama i pizdarijama - Dinosaur Jr. albumi su kao grah. Naoko jednostavna namirnica za jednostavna jela, ali možeš ih jesti gotovo uvijek i dobri su na sve načine. Živio grah i prduckanje. (Ante)

17. Lydia Loveless – Real (Bloodshot)

Sudbina najboljega ovogodišnjeg albuma i njegova sramotnog previđanja kap je koja je prelila čašu moje davno naslućene, a sad ostvarene spoznaje: Jebemu mater, svijet mainstream popa je izgleda sto puta zahvalniji i pošteniji od underground rocka, s koliko god uvjetnosti i navodnih znakova okružili sve navedene pojmove! Zgođušna nešvilska kaubojka Taylor Swift prvo snima vrlo solidne country-pop albume i publika je obožava, da bi prihvaćenost nadmašila čak i sveopće razine po objavljivanju jako dobroga čistokrvnog pop albuma „1989“. Zdepasta Midwest cow-punkerica Lydia Loveless snima odlične twang-rock albume i čak je i pratitelji nezavisnih zbivanja ne doživljavaju iole ozbiljno, što se prelije i u gotovo potpuno zanemarivanje – tu i tamo album je zahvaljujući fanaticima zagrebao neke donje ili paralelno ovoj srednje pozicije godišnjih ljestvica – ovogodišnjeg pop-rock remek-djela „Real“, kojemu je bilo čak i teže zauzeti vrh Lydijine karijere (prethodnik „Somewhere Else“ je briljantan) nego se sa sezonskom konkurencijom obračunati dominacijom madridskog imenjaka. 'Real' je autoričin dosadašnji izraz u jednakoj mjeri produbio, čineći to neposrednijom razradom sirovijih, neizbrušenih emocija, koliko i okrenuo na peti i usmjerio u nova zvučna polja mekoće i svilenosti, šira i od slobode zemljopisnog područja s kojeg Lydia dolazi. Za crne dane sačuvane zalihe country-rock drskosti prepoznat će samo stariji poklonici, dok će friška upoznavanja bez prethodne informiranosti album najlakše i najčešće smještati na playliste američkih radio-stanica sredine osamdesetih godina prošlog stoljeća. Da je Perfektna Christine McVie Amerikanka, jedan od njezinih zlatnih hitova iz imperijalne faze Fleetwood Mac zasigurno bi bio zvučao točno kao „Same To You“, a sve dok se u „Heaven“ ne začuje Lydijin glas ja sam zbog milujućeg skakutanja basa ala John McVie i buckinghamskih gitarskih pletera i nakon tisuću slušanja uvjeren kako slušam neki singl koji je povijesni bend snimio samo za sebe i svoje najbliže pa ga ne znamo otprije. Kako vaga prema popu ne bi pretegnula previše – recimo, „Out On Love“ je balada koju Cyndi Lauper nije snimila samo kozmičkom nepravdom – singl godine „Longer“ (ubojitog stiha za sve ostavljene: Give me just a little bit longer to get over you) pokazuje što bismo bili dobili da se Stevie Nicks nekako i uspjela uvaliti Tomu Pettyju u krevet i bend, pa da iskusnog Benmonta Tencha malo pogurne i prema sintesajzerskim ornamentima, dok „Midwestern Guys“ (s čijim se otvaranjem These january nights they really make me hate my life poistovjećujem iz nekih sjećanja, ne zbog ovoga obećavajućeg siječnja) jednostavno mora biti outtake albuma „Long After Dark“. Takvo muzičko opuštanje i neograničavanje Lydiju je oslobodilo i u pjesničkom pogledu pa se cjelokupni zvučni spa tretman povlači na stražnje sjedalo iza ranjivosti stihova, među kojima se dva posebno ističu. Sve naše tugice dobrim dijelom izazvane našim kutijama za kucanje komunikacije dobile su spomenik u 'More Than Ever': But if self-control is what you want, I'd have to break all of my fingers off, jer drugačije naprosto ne ide, a kad se u „Bilbao“ Lydia razotkrije i preda do kraja jednostavnim Marry me, there's nowhere in the world I'd rather be, napokon znam kako ta rečenica zvuči kad je cura koja je izgovara zaista i osjeća, a ne kao kad je dosad jedini put bila upućena meni. (Gogo)

16. King Gizzard and the Lizard Wizard – Nonagon Afinity (Flightless)

„Nonagon Infinity“ je vjerojatno osmi album King Gizzarda, ali nakon kraut-psihodelije na „Oddments“, jazz-world-funk albuma „Quarters“, s četiri pjesme od točno deset minuta, laganog folka 60-ih na „Paper Mâché Dream Balloon“, i u prosjeku dva nova izdanja godišnje, teško je pohvatati kamo sve odlutaju ovi manijaci iz Melbournea. Nonagon je ipak najdivnije što su dosad napravili, sitno sjeckani recitirani stihovi, pokoji usputni vrisak, gitare koje galopiraju i melju, matematički bas i psihodelične klavijature iz svemira. Fale samo mačke s očima od lasera na letećim tanjurima. Ne želim ni zamišljati kako bi ih dobro bilo slušati uživo. (Andrea)

15. Death Grips – Bottomless Pit (Harvest/Third Worlds)

Ludilo. Šesti dio. (Željko)

14. Homeboy Sandman – Kindness For Weakness (Stones Throw)

Za Homeboy Sandmana možemo reći puno toga. Da je dobar reper. Da je studiozan učenik životnih lekcija. Da je zaljubljenik u hip hop. Da zna pretvoriti svakodnevicu u životni poziv.  Ono što se ne može reći je da škrt. Nije škrt na riječima. Nije škrt na albumima. Nije škrt na znoju koji ostavi na pozornici kada izvodi uživo. On spada u onu skupinu glazbenika čije nove albume ćete slušati najviše. S izlaskom svakog novog  albuma, onaj prethodni, kojim ste smarali prijatelje i susjede, pada u drugi plan, premda vam je do neki dan bio najbolji u kolekciji. Vjerujem da je to paradigmatski primjer rasta. Serija je povezana, ali je svaka nova epizoda priča za sebe, drugačija na isti način. Nadajmo se da se isto može reći i za nas same.

Snažno afirmativno je da čovjek u srednjim tridesetima još uvijek vidi toliko novog, toliko potencijala, i da s tolikom strašću progovara o onome što ga okružuje.  Poput ribe u oceanu koja ima fotografsko pamćenje, sa svakim zamahom repa, sa svakim ulaskom u struju, dolazi do novih dubina, novih plićaka i uočava svjetlucave detalje sa dječjim zanimanjem, dok istodobno gušta u svekolikoj povezanosti i ukupnosti postojanja. Pretjerujem? Ne, nimalo. Ovaj lik je logoreično čudo, nimalo nalik lokalnom pijancu koji će vam po 19000 put ispričati kako je jednom bario Emiliju Kokić ili jeo petarde. Homeboy Sandman je životnost sažeta u  visokom, ćelavom liku s gustom bradom. On je taj koji je uspio izvući Edana iz špilje da mi složi podlogu za „Talking (Beep)“. Edan je jebeno najbolji producent. Edan nikada ne objavljuje ništa osim slika kako prelazi ulicu negdje u New Yorku.

„Kindness For Weakness“ ima toliko stilova, toliko strana medalja da je teško početi i konstruktivno završiti. Gotovo svaki stih je citat za pošarati zid. Svaka podloga je dirljiva i osebujna. Neka više avantgardna, druge čisti slatkiši za uši. Usprkos silnim i intenzivnim dijalozima koje započinje Homeboy, ne postoji nuspojava zamora. Ovog čovjeka, usred tolikog žamora sranja, želite pozorno i opetovano slušati. Jesu li to kakve mudrosti? Apsolutno. Ali ništa ex cathedra.  Samo nezaboravni razgovor s ruba tuluma, u sobi gdje je netko pustio muziku s CD-a. Neki dobar album. Ne YouTube playlistu. Ovo je prostor koncentracije, u smislu gustoće i pažnje. I ako smijem još malo biti dosadan nakon silnih lauda, ponudio bih par najdražih citata i onda vas prepuštam žamoru i cvrkutu društvenih mreža.  'If it ain't sunny I don't spaz, if it ain't funny I don't laugh', te 'If I get jealous ever, it's only cause I forgot what I should remember'.  I to je samo vrh nokta repera koji je veći od života, ali to nikada neće sam priznati. [recenzija] (Leo)

13. Nick Cave & The Bad Seeds – Skeleton Tree (Bad Seed)

Cave ide sve dalje u pravcu spoken word izražavanja. Sada već skoro i ne pokušava da peva, to je uglavnom recitovanje. Daleko je prevazišao svog idola Franka Sinatru koji je u svom pevanju takođe imao taj recitatorski momenat ali je sa druge strane imao onaj „jazz drive“ po kome je bio čuven. U Caveovom pevanju nema drivea ali ima smirujućeg ritma. Muzika koja ga okružuje je depresivna što uopšte ne čudi kad se zna da je osnovna tema, kao kod Bowievog oproštajnog Dark Star albuma, smrt. Kod Bowie-a sopstvena smrt, kod Cave-a smrt deteta. Smrt deteta je sigurno nešto najstrašnije što čoveka može da snađe pa ni mi slušaoci kojima je poznata ta činjenica iz Caveovog života ne možemo da ostanemo imuni na nju pri preslušavanju albuma. Da li zbog toga ili je ipak u pitanju viši kvalitet pesama koje ga čine, album je upečatljiviji od čitavog niza Caveovih albuma još tamo od Boatman’s Call-a. Ja ga doživljavam kao deo Nickovog žaljenja i procesa prevazilaženja strašnog gubitka. Kao neku psihoterapiju kroz koju mora da prođe da bi se vratio, nikad više normalnom ali ipak nekakvom životu. Kao istragu sopstvenog doprinosa tom užasnom događaju, kao istragu sopstvene krivice. Jer roditelj koji doživi smrt deteta neminovno oseća krivicu. Pišući ovo i uporedo slušajući album shvatam da je ovaj Caveov recital u stvari sveta tajna pokajanja data imaginarnom svešteniku u imaginarnoj ispovedaonici. Pokajanja za koje dobija oproštaj grehova posle čega ipak mora da dođe do kakvog-takvog olakšanja preteškog tereta. Ili teret ipak zauvek ostaje? (Srđan)

12. Drive-By Truckers – American Band (ATO Records)

Nazvavši svoj 1973. godine objavljen sedmi album „We're An American Band“, Grand Funk (Railroad) su prije svega željeli signalizirati pripadanje svojega zvuka američkom polu tvrdoće, autentičnosti i narodskosti, u vremenu kada su se već itekako počele pomaljati naznake nepotrebnog (i suštinski netočnog, ali) distanciranja od britanske artificijelnosti, nadmenosti i aristokratičnosti. Iako se sam bend ne spominje u opširnom popisu hard-rock velikana koje Patterson Hood u knjižici omota navodi kao idole protagonista titanskog albuma „Southern Rock Opera“, Grand Funk svakako jesu bili jedni od bitnih arhitekata nemalog dijela tradicije iz koje su Hoodovi sjajni i meni najdraži Drive-By Truckers dvadesetak godina poslije izronili kao jedini smisleni southern rock predvodnici današnjice, te – računamo li R.E.M. ipak kao indie bogove, a Toma Pettyja smjestimo u kantautore – zapravo najbolji bend u povijesti bastardnog žanra. Nazvavši svoj netom prohujale godine objavljen (već!) jedanaesti album „American Band“, Drive-By Truckers šalju prije svega nemuzičke signale, iako im trenutačno nitko ne bi smio prigovoriti da su naslov i u tom smislu pojačali jednim debelim THE prije „American Band“. Hooda i autorskog mu partnera Mikea Cooleyja – zašto opet ne naglasiti, čovjeka s najodgovarajućim prezimenom rock'n'rolla – ta Amerika u bendu i njihov bend u današnjoj Americi obvezuju na reagiranje protestnim albumom koji komentira sve ono što se u njoj danas naprosto ne može dopadati nikome s imalo srca i mozga, a što se uvijek nekako jasnije primjećuje na njihovu domicilnom i voljenom Jugu. Odavno objeručke prihvaćene od tolerantne (obrćem očima na ovu riječ, ako se ne vidi preko ekrana) lijeve javnosti velikih sjevernih gradova te čak i dijela publike rocka preuskih rebatinki – na kraju krajeva, riječ je i o jednom od totemskih bendova ovog sajta – Truckerse se nikako ne smije optužiti za puko propovijedanje preobraćenima, jer su svoje temelje gradili upravo na područjima gdje ih se sada, baš kao nekada velikog im uzora Springsteena, odjebaje kao bezmude izdajničke liberale. Naravno, opet nekako ispada da nitko ne percipira oduvijek vrlo izravne tekstove pjesama, ali zato dva naslova inače odmjerenih intervjua presudno određuju stav prema bendu. Jebiga. Ruku na srce, iako precizan, kompaktan i udarnički, s Hoodom u ponajboljoj melodijskoj formi, „American Band“ nije remek-djelo, kakvo bend nije snimio sad već punih devet godina, od prekretničkog „Brighter Than Creation's Dark“. Stabiliziravši svoje privatne živote u ugodan tok srednjih godina, Hood i Cooley svakako imaju manje ne kapaciteta koliko potrebe za pisanje svojih i tuđih osobnih priča, pa albumu pomalo nedostaje ljubavnih pjesama, jer Cooleyjev novi all-time pogodak „Filthy And Fried“, ritmom curinih čizama praćen walk of shame, ipak ne možemo tako doživjeti. Ali drugu ruku na isto srce, iz kojeg ovaj bend neće ispasti apsolutno nikada, ovaj nivo na otprilike 85 posto ljestvice ionako postavljene previsoko za većinu ostalih, a koji Drive-By Truckers drže na posljednja četiri albuma, vjerojatno je još impresivniji. (Gogo)

11. Hiss Golden Messenger – Heart Like a Levee (Merge)

MC Taylor je ovim albumom sažeo sva svoja iskustva i muzičara i akademca koji proučava folklorno nasleđe američkog juga. Nije on prvi koji je pokazao da dobar rock’n’roll nije samo onaj koji je spontan i iracionalan – mogu se iskrene i emotivne pesme napraviti i uz učešće intelekta. Moj favorit: „Highland Grace“. (Srđan)