| SYD BARRETT - The Madcap Laughs / Barrett (Capitol 1970.) |
| - Emir Fulurija | |||
| Srijeda, 04. Studeni 2009 | |||
Zbog čega dva albuma u jednoj recenziji? Jesam li mogao sada napisati nešto o jednom od dva solo albuma Syd Barretta, a nekada kasnije pisati i o drugom? Vjerojatno jesam, ali nisam se mogao odlučiti kojeg bih sada izdvojio. I "The Madcap Laughs" i "Barrett" su remek-djela, a kako su i snimljena te objavljena u kratkom vremenskom razdoblju, oni na neki način čine jednu cjelinu.
Kako se osjećao Roger Waters kada je prvi put čuo "Dark Globe"? Je li mu bio bed što Syd više nije s Pink Floydom; što su se, barem kako ja mislim, prema njemu ponijeli kao prema govnu? Pitam se to za Watersa jer je njemu kasnije bio bed pa je zato i napravio album "Wish You Were Here" kao odu Sydu (jedna od najdražih mi zabluda u povijesti glazbe je činjenica kako većina ljudi naslovnu pjesmu s tog albuma smatraju ljubavnom pjesmom u klasičnom smislu tog pojma). Za Rick Wrighta i Nick Masona me nije briga. Mason se i dalje ionako čudi Sydovoj ideji da za drugi Floydov album iskorače u glazbenom smislu pa da većinu solaža odradi saksofon. Mislim, Floydi su Barretta izbacili samo zato što on više nije mogao pratiti ritam rock'n'roll zvijezda. Činjenica je kako se on vjerojatno previše drogirao i nije mogao ispunjavati sve obaveze koje su bile stavljene pred Floyde nakon "The Piper At The Gates Of Dawn", ali činjenica je kako je upravo Syd zaslužan za uspjeh tog albuma i grupe općenito. Bili su i oni toga svjesni pa su zamislili da Syd bude njihov Brian Wilson, čovjek koji stvara za njih, ali od toga nije bilo ništa. Syd je bio povrijeđen što se jasno vidi iz gornjih stihova iz kojih se isto tako vidi kako je njemu bila potrebna pomoć, a ne odbacivanje. No, "The Madcap Laughs" i "Barrett" nemaju previše depresivnih trenutaka. Doduše, ne bi se moglo reći kako iz Sydovih pjesama izvire sreća, ali euforija i snažne emocije su opipljive. Takvu emocionalnu razgolićenost nisam nikada čuo, a Sydovi stihovi praćeni minimalnom glazbenom podlogom razvuču osmijeh na lice jer takva iskrenost ili možda čak i naivnost u njegovom iznošenju emocija te jednostavno osvaja. U tome je i dodatna čar ovim albumima. Jer, nakon zvukom bogatih Floydovih pjesama, ovdje je naglasak na potpuno drukčijem pristupu. Oba su genijalna i zato je Syd jedan od najvećih glazbenika koji je ikada hodao ovim tužnim planetom. "Baby Lemonade", "Waving My Arms In The Air", "Dark Globe", "Effervescing Elephant", "Here I Go", "Love You", "Dominoes", "Rats" ili James Joyceova "Golden Hair" neki su od najljepših trenutaka u glazbi ikada. Ako je uopće moguće izdvajati neke trenutke s ovih albuma. Iako nisam ljubitelj reizdanja bogatih dodatnim materijalom kod Syda to nije slučaj. Naime, Capitol je 1994. objavio box set pod nazivom "Crazy Diamond" u kojem su kao dodatci na ove albume stavljeni razni neuspjeli ‘takeovi' koji su ostali zabilježeni u studiju Abbey Road kada je Barret s Dave Gilmourom snimao ove albume. Tu je i dodatni CD pod nazivom "Opel" koji donosi još neke neobjavljene pjesme (među ostalima i "Lanky (Part One)", prvu Sydovu solo pjesmu). Sve u svemu, dosta odličnog materijala. I da, činjenica je kako je Syd u "Dark Globe" pjevao o lošim osjećajima radi izbacivanja iz Floyda, ali već slijedeća pjesma na "The Madcap Laughs" albumu, "Here I Go", donosi obrat: This is a story 'bout a girl that I knew, she didn't like my songs Pa se vi, Floydi, jebite...
|


